[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Injast dah ne magli staklo

koje me čuva užeglog
pod celofanom
– konzervisanog
razrijeđenim iluzijama
o ljudskoj dobroti,
voskom nebrojeno puta
topljenih svijeća
za svaku žrtvu moje zadrtosti
– zablindiranog
već on pjesmom vonja
za pješčanu neman
što izrasta iz sjena stakla
ko duh čovjeka iz stanice svake
živećeg mesa , iz zrnca svakog
krvne kapi u ćeliju uzidan svoju
Injast dah ne magli staklo
već obraze ljepi za zidove njegove
dok oči ko svrdla noćima izlaz
za dušu ukiseljenu traže
– jer nikog je vani da doturi
nož mi,slobodu da kupim

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting