[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Kako da ti kažem da je sve u redu,

sve je moje ponio na sebi ovaj Glasnik

pored kojega i divlje mačke predu,

koji ipak najveći je živi strasnik

 

i bezazleni nepopravljivi romantičar.

Od Njega mi sjaj tvoj dolazi u sutonima,

On je za tebe moj prvi skretničar

koji dovodi me ka svim tvojim zvonima

 

da bi mogao me barem tiho poslušati.

Možda ne čuješ mi svaki treptaj,

ono kad ti povjetarac daje okušati

onaj predjutarnji polarni svesjaj

 

koji nazire se u mrklini neba što se spušta.

Znam da svijetle noći krošnju ocrtavaju

i oduzimaju dah sa zatvorenih usta

i da tada niti anđeli ne spavaju

 

jer je nemir ljubavni i za njih izazovan

koji sama ljubavna su kompozicija.

Što je čovjek za njih, a tek ti za vidik zoran

s kojega mi slijedi pogled i tranzicija?

 

Samo preko tih nebesa već u srcu zatreperim,

kako onda ne bih u divoti ovoj preobilnoj

kojom svoju si malenkost uzaludno mjerim

jer sa svetima sam u toj domovini silnoj.

 

Sjećanje na tebe uvijek potiče me gore,

ti si taj po kome znam za beskrajne mi staze

jer da tebi nije bilo stalo da izgore,

ne bih zašla dugo u preplodne oaze

 

koje za mnoge su samo umišljeni san.

Rijetko kome dogodi se da se baci tako,

a ja niti ne znam da se ovdje utapam

jer me ti izvedeš i zavedeš me polako,

 

kao da me Bog, baš mene, upitao za zdravlje,

kao da sam ja tu netko tko upravlja svijetom

ili barem kao da je red za vlastito mi slavlje,

a ja samo želim prići tvome srcu svetom.

05.09.2014. 08:20

 

 

 

 

Odgovori

Subscribe without commenting