[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Pepeo u mojoj kosi

podastire me starom nebu,

tamo ispred Obećanih predjela.

Laka noga mene nosi

i ne vidim više pohlepu,

moja se je požuda sama izjela.

 

Svoj sam na svojem brdu,

izmičem od prašine

iza leđa naroda

koji nalikuje divljem krdu.

Uspinjem se u visine

pa da vidim zemlju poroda,

 

zemlju plodnu i zelenu,

s rijekama i potocima

i sa hramom koji gradi.

Umorno zasjedam u sjenu,

daleko sam porocima,

oči moje okreću se nadi.

 

Život, dakle, biram,

uzaći ću iznad svih,

javiti se Bogu i prorocima.

Niti vrata ja ne diram,

samo malo se opremih

nekim slabim obrocima.

 

Mirno gledam sve svoje poslanje,

sjećam se djetinjstva,

sjećam se zarobljeništva.

Zauvijek ću nositi ovo izabranje,

ovaj zakon narodnog jedinstva;

uvijek biti usred poprištva,

 

zajedno sa svojim Proviđenjem

koje se priprema od mojega udjela.

Kakvo milostivo je to blaženstvo.

Sam pred Bogom sa svojim viđenjem,

a misao mi pustinju preletjela,

preobražavam se u svećenstvo. 07.03.2014. 08:39

 

Odgovori

Subscribe without commenting