[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

U polutami sobe

Dok sunce prodire kroz rolete

svjetlo pada točkasto

na tvoje tijelo

Mi smo

izbjegli od svijeta

U vrtlogu  naših

želja

U  plesu

naših tijela

 

U točkama svjetlost

obasjava ti lice

dok usnama lagano

dotičem tvoje

grudi

 

Cijeli svijet progutao je zaborav

Za nas ne postoji ništa drugo

Mi živimo ovdje i sada

U ovim poljupcima

u ovim uzdasima

Daleko od ljudi, daleko

od uskomešaloga grada

 

Spuštam se poljupcima

što polijeću poput

malih ustreptalih ptica

s mojih usana

Daleko od ljudi, daleko

od uskomešaloga grada

U polutami sobe

izložena  vlažnim golicanjima

(nešto između struje i perca)

Ti si u trzajima, suzdržavaš

jecaje na putu

prema još jednom svom

oslobođenju

u kasno sunčano poslijepodne

 

Dok s ulice  odjekuje

buka motora i truba

i škripanje guma …

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Posted by ArthurValerius

Nisam li pjesnik, ja sam barem patnik.

This article has 3 comments

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting