[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Navikla na čežnju pustu, već sam vjenčala se bezbroj puta.

Prijatelji, braćo nedostižna, skromni učitelji svetosti,

nisam izabrala bijelu boju, niti koju drugu mojih skuta.

Gozba prelijepa je, svemir je utihnuo u prožetosti.

 

Ne vežem se lampašima, niti kakvim uobičajenim temama,

ali slušati pucketanje što je nalik šumskom ognju

meni daje govoriti kao da sam šišmiš neki, a ne čudna dama.

Ne sagledavam se, niti veličine koja sliči na ophodnju

 

nekih grobnih osvijetljenih molitava, suza i mračnih sjenki.

Samo znam da gorim tisućama plamenova.

Pokušavam progledati jasnije, ali su pretužni moji oplijenki,

pijeteta zato moram uzimati usred lova.

 

Hvala, hvala, vječni ljubavnici, za to malo moga vida

koji para zvuke sve te veličanstvenosti.

Vidim da sam ovdje negdje, pokraj moga znanog brida,

u odjeći posuđenoj od prizrele nevinosti.

0111 1627

 

 

 

Odgovori

Subscribe without commenting