[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Često mi padne na um stanje,

u bivšem društvenom sistemu

i sjetim se ponekih lica.

Uživali su ugled i moć

i bili društvena okosnica.

 

Pismenost nije bila važna,

za školu ih nitko nije pitao,

važno da su ispalili metak na Švabu

i  na prsima bi im orden zablistao.

 

Za blagdane bi se kao pauni šepirili,

ordenje s ponosom pokazivali,

oko njih zastave partije, države, republike,

kao u žitu makovi u proljeće.

 

Danas s tugom gledam surovu stvarnost,

blagdanom, skoro da se zastava i ne vidi,

osim na državnim ustanovama,

ispada, kao da ih se narod stidi.

 

Djeca naša o Domovinskom ratu,

pojma nemaju,

niti ih u školi tko o tome uči,

malo ih zna za Markača, Gotovinu,

za Blagu Zadru, Jastreba, Orkana….

a o drugima da ne govorim.

 

Branitelji zaboravljeni,

mnogi bez posla ,

brojnu obitelj uzdržavaju,

sa minimalnom mirovinom,

jedva preživljavaju

i tugu često alkoholom utapaju.

 

Mnogi si živote oduzimaju,

jer to nisu očekivali,

da se bore za one,

koji su se duboko u pozadini skrivali

i kojekakvim mućkama bogatstva stjecali.

 

Bogatstvo stečeno lopovlukom,

danas im pruža moć i poštovanje,

a to što je država opljačkana,

narod siromašan i jadan,

njih nije briga za takvo stanje.

 

Država naša nemoćna,

da se svemu tome odupre,

polako gubi ugled i poštovanje,

ako danas dirne u moćnike,

sutra je opsadno stanje,

a radnici ravno na Zavod,

za zapošljavanje.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Autor Hugo1

Odgovori

Subscribe without commenting