[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

 

 

Crnilo je gore negdje, prosulo se gdje nebo je stajalo.

Moj oblak dolje leži, na raskrsnici staza koje prođoh.

Kad bijah zašla u tu svoju bjelinu, cijelu noć je trajalo

moje ispovijedanje duše, ja čak kroz Boga, dubinu si pronađoh.

 

Sada, Bože moj u oblaku mome, koji jošte na tom drumu lebdi,

Ne puštaj me, makar i uz Tebe bila, u ono gore crnilo

koje se slijeva kao neka krv koju isprati žele jer se ja od toga snebih,

pa da, čega se bojati imam kad si Ti u meni skroz, mi smo silvilo

 

nebesko po kojemu krvca crna plazi. Sve to jače sivi ostajemo,

koliko god se netko trudi poništiti nam sivi sjaj.

Ta Tvoja krv, koja u nama ključa, jača je od krvi suhe, pocrnjele

na nebeskom svodu, koju nitko isprati ne može.

 

Ona trag je Tvog Života kojega se straše ljudi, voda im do grla došla.

Grijeh ih tjera da Te više nitko ne može priznati.

Ali Krvi Tvoje uvijek ima, velika je Žrtva svijetom jednom prošla

i više se ne mogu izbisati  grijesi koji još će krvi dati. 

 

Uporno griješe i ne pitaju za Tebe,

uporno pokušavaju isprati crnilo na nebesima;

a ja pazim tiho u oblaku da se ne ogrebem,

strah me krvi moje grešničke, ljubim Te osmijesima.

906    1738

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting