[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Predugo poznajem noć
da ne bih joj suze s mjeseca u vrč tišine skupila
i dopustila neka poteku kao slap
onim već utabanim potocima mjesečine
jer tješila me ona svojim mrakom i tajnama,
ćukom što doziva i glasno poziva…
mir!

Ovila me sjenama
kao majčinska briga dječji plač,
ispunila me zvijezdama
u namrklijim kutovima duše,
nosila me u daleka obzorja,
skrivala u šumarcima snova,
onako raščupanu, odbjeglu i samu,
i često sam se napila iz njenih bunara
one čiste i nedokučive tmine
što kao žmarci te prođu
niz nemirne staze tijela.

Jedrila sam njenim morima
na brodovima nepozvanih snova,
bez kompasa i kormila,
sa zorom kao jedinim svjetionikom
koji probudi i najtamnije dno.

Na krilima sam njenim znala letjeti
dok se ne izgubim u jastucima,
dok ne čujem ju više kako tapka
po mojim hodnicima nesanice.

I sad, kad ponovo je tu,
kad se uhvatila za moje kapke
i prošetala stazom snenih trepavica
sklapajući me poput cvijeta dlanovima sutona,
grlim ju svojim tananim strahovima
i prepuštam se njenim neukroćenim siluetama šapata
da me ponesu gdje stihom još davno otplovih
tražeći veličanstvenost njezinog carstva.

Autor vila

Ova objava ima 9 komentara

    • Život je igra svjetla i sjene, draga moja Marija. Kad se to prihvati, i na svjetlu i u sjeni može biti jednako lijepo.
      Ugodno veče i noć koja slijedi… pozdrav! ♥ila

    • Hvala ti na čitanju i razumijevanju. Ako sam postigla emotivni doživljaj noći u trenutcima tvog primanja ovih poetskih misli, onda sam uspjela u najvećem pjesničkom naumu- dodirnuti stihom čitatelja. Nije li to bit stvaranja?…
      pusa draga Bako! ♥ila

Odgovori

Subscribe without commenting