[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Od kada snijeg nije takav pao, kao onda na procvjetale bagremove u mahali što pade, snijeg divni…

Škripi prtina,
plače prepadnuti behar, a ulične svjetiljke pjevaju pjesme ushićenja.

Sve sam ti ratove već bio zaboravio, sve pohode oprostio, sve smo sablje povezali svilenim maramicama…

U mile se trepavice tada upletoše nestašne pahuljice, a ja ti ih hrabro zaklanjam crvenim šalom, sve lajući na žuti mjesec i mašući na njega dugačkim resama, strašeći ga…sve ne bi li pahuljice opozvao s pohoda, da krenu k nebu, da se popenju gore, gore…

Ispod zelene ti pelerine kucka srce vrapčića; tuk, tuk…
Poluvrijeme mjereno starim satom protjecalo je ispod čudnovatih bagremova. Onu drugu polu našega vremena što si mi je tada darovala još čuvam,
sve obazirući se i sve čekajući velike snjegove i plač behara u strahu…

Pogledaj me sada, pogled grijeha moga i duše što ne umije ostarjeti .
Pogledaj de sada oči koje traže po putu ono što ne nalaze i ono čega nema više.

Jesam li ti sto puta rekao da paziš kuda očima sijevaš,
očima divnim…
i da paziš kuda uzdišeš grudima toplim
i kuda ljubiš smijavicama malešnim.

Posted by feniks

Onajetihohodila, onajetihouzdisala, njenesmijavicenemoguzaboraviti...

Website: https://nizmahalu.blogspot.hr/

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting