teška je bila moja noć,
samo još jedna u nizu odvratnih,
umjesto snova krik gavrana udarao bubnjić,
predmijevala se krvava zora, ne od sunca na istoku,
od plača, muke i koljena izderanih…
put do tamo trajao je vječnost, ulice pješaka gutale misli,
pitanja hoću li moći ući…tamo..
ma ne zna svijet gdje je ta kula strvinara,
izopaćenih likova što uživaju u crtkanju križeva,
jedan od…namjenjen bio je meni,
bez obrazloženja, čekao me na kvaki hladnoj, okusa mjeda,
padoh na patos, nije Veliki tjedan, meni namjenjen Križni put,
desnicom pritisnem, prene me mačka kolora smrti, bijela tek
pod vratom,
smuči mi se po ne znam koji put, odavno zaboravih brojati,
otpali list divljeg kestena imao je snage dati mi mrvu hrabrosti;
“Digni se ženo, Bog dao ti život, ne propuštaj dar!”
Zaškripaju vrata, srce zacvili, korakom težim od
stijene, uđem, ne u hram, ne u nirvanu,
ostavim torbu, uzmem svežanj istih smrdljivih ključeva,
ne pomaže ni tiha molitva, zvijeri oko mene žedne moje slatke krvi
uskomešale se,
kroz prozorska stakla ukazala se slika rane jeseni,
ne nisam ništa čula, vidjela, osjetila… prepustila sam dušu vragu,
prošlo je godina, a njegova slinava cigara još uvijek govori da vlast sve može,
sve uzima i ubija, valjda po potrebi…
