[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Iskrenost je iskra koja pali dušu
Svijeća u koju ljudi refleksno pušu
Boje se svijetla, boje se zraka
Što otkriva sjene unutar mraka

Svaki tren ta iskra sebe nudi
Svaki tren vjetar straha u nju puše
I umjesto da si damo šansu da budemo ljudi
U mraku svoga uma svi se polagano guše

Gdje je mrak tu zraka nema
Zatvorena čelija opasana zidovima vremena
Gdje zraka nema tu iskra vatru ne pali
I tako ljudi pristaju da budu i ostanu mali

Pali tamo gdje ništa se ne zna
Hodajući spavaju i to životom nazivaju
Kad bi samo bilo dva trena bez straha bremena
Pa da kada iskra se ponudi um te ne sludi

Već prihvatiš iskru i ponudiš se iskreno
Vratiš se sebi u područje osvijetljeno
Jednom kad vidiš odričeš se mraka
Iskra nije više iskra već postaje baklja

Baklja vječnog znanja što rastjerava strah
Ne bojiš se više, vidiš da nije ni postojao mrak
Samo strah zamaskiran u tamu i uma vrtlog
Kojom te plaše od kada si upoznao drugog

Mali korak za iskrenost, ali veliki za osobu
Tu umnu konstrukciju koju mrakom odražavaju
Brane ju svim sredstvima u strahu od svijetla
Oh, kad bi samo znali…što biva kad iskrenost procvijeta…

Autor Denis Engel

Stvorili smo riječi da bi se razumijeli, sada nas glas razdvaja.

Website: http://denisengel.wix.com/writing-blog

Ova objava ima 2 komentara

  1. Pjesma koja me dira u tanke žice. Kompleksno, na lijep poetski način razrađene elementarne čestice čovjekovanja. Naslov mi se sviđa najviše, a da ne bi sve bilo laskanje nego i mala iskra iskrenosti… “svjetla” i “procvjeta” je ispravno na završetcima posljednjih stihova. Avaj tko to još za gramatiku mari osim par nas starih preživjelih anakonda ili ti ga udava. lol
    Lijep & sincere pozdrav

Odgovori

Subscribe without commenting