[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
I ti me tako pustiš,
sa željom u džepovima,
da idem niz vjetar kojim pušeš,
dok kapi tvog smijeha,
boje moje disanje.
A ja,
glasno ćutim najljepše riječi,
dok te žmireći na kiši,
gledam,
kako okrećeš mi ledja.
Naučio sam, krišom i stidljivo,
svaki dan sanjati,
eho,
sve tiših koraka koje praviš,
a raspe me sve to,
pa se ne mogu do jutra skupiti.
Sjedim na ćošku, tu,
gdje se sudaraju vjetrovi,
Ali ništa ne nose,
prazni su kao i ja.

Posted by Vitez Koja

This article has 1 comment

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting