[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Posadit ću se zemlji

da ne kopnem, venem

nek’ ona me hrani

glazba mi bude

zvuci njeni čelo mi ližu

od sebe me ne odvaja

kao mati će mi biti.

 

Posadit ću se zemlji

k njoj ću se sliti

jer nisam za ljude

ne molim i ne sumnjam

da primit će me milo,

njen krvotok neka bude mi bilo,

a ja njeno biti ću milo.

 

Posadit ću se zemlji

na vječnost zakleti

a kome i bi,

čuda drugima neka se događaju,

a ja tvoj biti ću sin.

 

I niknuti ću jednom

kada napoje me rose,

kosci zaborave svoje kose

i stada dok po meni lutaju

njihove pastire gradovi odnose.

 

A  ja šuma ću biti,

pjesnici dok me udišu

inspiraciju nek’  im donosi.

This article has 4 comments

  1. I ti si Maksimiliano dobio “pjesničku čvorugu” k’o i Damjan. Ovo mi je najbolja tvoja pjesma. Odakle ti inspiracija ne znam, ali znam da je mene inspirirala za jednu moju novu pjesmu. Bravo Maxiću & LPMax

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting