[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Dvije lavlje glave, pod krhkom uzicom,

Šetam sferama ljupkog urlika sunca.

 

Katkad, pogladim ih po glavi i bacim im kost,

Rumeni im obrazi, obližu mi đon.

 

Na aplauz publike, zarijem si, penkalu u oko,

Potpuno slijep, no drukčiji pogled na svijet.

 

A obe mi zvijeri, nestašno skakuću pored,

Užarenih zjena, rigaju, pejzaže i trošne note.

 

Zagrlim ih iz sve snage, i tiho, šapnem u uho:

„Hvala što pokloniste mi, inspiracije ruho“.

 

 

 

Autor Donnie Darko

Odgovori

Subscribe without commenting