[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Gledam te u noći dubokoj i tihoj,

Gdje k tamnici coprnica hodiš,

Vrata se otvaraju uz škripanje,

Sa sobom ti stravu i užas uvodiš,

Neprimjetno ulaziš u tamnicu grobnu,

Voduš žrtvu svoju sad u mučilište,

Krvnikovo lice krvavo podjaruje zlobu,

Tu duše prokletih na mukama vječnim vrište.

 

I u slavu Božju stavljaš ju na najgore muke,

Sudruzi  ti čavli kuke užad vatra i kotači,

U što pretvoriše se te lijepe i tanahne ruke,

Što mogle su zagrljaj iskernoga srca naći,

Svetom ju vodom škropiš i vraga iz nje tjeraš,

No sam Đavo ušao je u te i u muci slast nalazi,

Dok ti tako svojim inkvizitorskim okom zvijeraš,

I pitaš jadnicu dal je vještica i kakvi je opsjedoše vrazi.

 

I na kraju svega ognjeni joj ležaj ti s užitkom spremaš,

Svjetina se silna skuplja dok u lomaču je bacaš živu,

A da ironija veća bude, na ispovijedi grijeha nemaš,

A čas prije spalio si ženu, bez obzira, nit zlu ni krivu.

Je li ludost istina, a dal je zdrav razum u krivu?

 

 

Autor Max Corvus Tenebrus

Ja sam poet mraka, ljubavi i smrti, života i Prirode, realnosti i fantazije, šale i depresije. Ja sam ukratko gothic poet.

Website: http://www.facebook.com/max.c.tenebrus

Ova objava ima 4 komentara

  1. Odlično si ovo napisao. Što je čovjek čovjeku uvijek bio.Vuk.Misliš li da je tanka presvlaka civilizacije izbrisala iz njega takve nagone? Još kad su institucijanizirani kao društveni sustav? Veliki pozdrav!

Odgovori

Subscribe without commenting