[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Ne mogu umrijeti, ne,
sad mi samo zivot ostaje, ali zauvijek cu imati sne.

Preostaje mi pjesma sa dva, tri stiha, cist obraz,
san bez nocnih mora, rijeka je tiha.
Svojom rijekom plovim, gdje niko granice ne moze da stvori.
Niko moju iluziju ne moze da pokori.

Djela su besmrtna, ali rijeci blijede.
Moje uspomene ne mogu da osijede, bogatiji sam jer to nosim u srcu.
Prosim muzu iz najtuznije pjesme, najtoplije rijeci pisacu u jesen.

Petar Pan u svom sarenom svijetu, u ovom sivilu bicu,
k’o razigrani djecak u starost ici cu, iluzija cuvace mi mladost.

Male rijeci ne priznajem, bolje da ih ne cujem,
ako neces da me nasmijes – u moje zvijezde okujes.
Neobicno obican, nesrecno srecan, pola me zivi na drugoj strani,
gdje je zivot vjecan.

Ne znam za prosjek, zeljeci najbolje, al’ ne bih izdao ljude prave
cak i za one bolje.
Za malo ljubavi treba trunka volje.

Izgorjecu lako, ali cvrsto stojim,
ako lozinku za moju dusu ne znas, necu da te molim.
Ocekujem previse, to su me ucile zvijezde,
u ljetnim nocima poslije nasih pjesama.

Sad sam hladan kao cesma, ali to mi prija,
moja je dusa pjesma, rijetka iluzija.

Autor Chokee

Ova objava ima 2 komentara

Odgovori

Subscribe without commenting