[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Sjedili smo skupa na mulu snova i krotili poroke, vješali zvijezde o mjesec, kroz okove, zvijezda, maštali i slikali, prstićima poput kistova po pejzažima u magli kao nekada. Dala si mi krila i pružila pero, obasjala dotad nedokučive horizonte i rekla, ovo je tvoj svijet nikome ga nedaj. Sakrij ga u najdublje peristile sjećanja, kroz labirinte sentimenata. A ključ ? I sam ćeš znati tko ga drži – želio bih da si to ti. Rekoh, sam ćeš znati. Željama nema mjesta. Evo, uzmi ove kocke i zaigraj na život. Bijesno bacih kockice u uzburkano more strasti, daj mi sve, ništa neću priznati. Progutao ih bezdan, i nedade mi odgovora. Opijen slijepom ljubavlju zgrabih je za ruku, i poletismo visoko, među dimenzije gdje oblaci plešu valcer sa krotkim zrakama sunca. No na kraju dana, budim se u pustoši, na sniježnoj stazi tražim kud vode ti otisci. Kad gle, dođoh do kraja, no tu je staklena pregrada.Vidim tvoj odraz kraj svojeg. Pogledah desno, ono ništa.Zbunjen gledam, te pesnicom udaram o čudovište. Staklići razbijene mašte zarivaju mi se u oči i tek tad shvaćam. Shvaćam da sam slomio iluziju. Zapalio karatnu kulu u kojoj sam gajio nade. Ta iluzija, nazvat cu je ljubav.

Autor Donnie Darko

Odgovori

Subscribe without commenting