Hvala ti

[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Prvi put sam je vidio na stanici kod Mejdana.
Tu noć prvi put sam uživo slušao Gibbonija.
Odmah se upisala u libar mojih želja, nadanja,
te napunila koncertnu dvoranu srca mi ehom svoga imena.

Sve na njoj imalo je poseban miris, dah i auru.
Kušao sam okus njen, okus nečeg uzbudljivo novog.
Uvela je u ljubav moju strast, čežnju i ljubomoru,
a i preobratila me u redovnog putnika GIPS-ovog.

Sa njom “nešto” nije više bilo samo “nešto”,
parkovi su primili nove boje, i klupe nisu bile kao prije,
nebo je nekako vedrije, nekako više plavo;
unijela je u mene boje, struje i leptiriće.

Nekih stvari sam se stidio pred njom, bojao se da ne ode.
Strahovao, slutio i molio Boga da je čuva za mene;
a kad reče da voli me, nestale su nebeske pregrade,
prsa se proširila ko da cijeli dunjaluk u njih treba da stane.

Ljeto je prošlo i zna me ona sad sačekat ispod drveća rumenog lista.
Smiješi mi se često moja malena i dok se smiješi blista,
svaki put malo slađa, uvijek malo ljepša, nikad ista.
Volim je, i ne mogu bez nje, moje malene i našeg ljubavnoga kista.

Posted by H L M

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting