[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Hladni dani tjeraju me da se sjetim.
Nemoj se brinuti! Ja se sjećam. Svega.
Ipak, pitam se pamtiš li i ti.
Jer prašinu možeš brisati, ali ona se vraća.
Svaka pjesma ispolijeva grcaj iskrenih suza.
Zbog starih dana, zbog davnih trenutaka.
Još uvijek sam na samom početku.

Hladni me dani podsjećaju zašto nismo bili nešto više.
Jer tmina se spustila nada moj mali svijet.
Dovoljno je jaka da razori naše živote u hipu.
Kazuju mi, hladni dani, o izgubljenoj nadi pred kraj.
Oh, surovo ruglo, društvo, koje osuđuje ljubav.
Šapta mi o napuštenim snovima i plete mrežu slika
Tvojih pogleda i tvoga osmijeha, tvojih riječi i tvojih djela.

Hladni me dani vraćaju na dan našeg posljednjeg susreta.
Jer dovoljno su snažni da utjeraju strah.
Dovoljno su snažni da istisnu zaboravljeno.
Kazuju mi, hladni dani, o stablu pod kojim smo stajali,
Razgovarali, eto, da… Da nam vrijeme prođe.
Eh, kad čovjek prešuti, pa poslije tuguje.
Tuguje jer je ostalo toliko toga nedorečenog.

Hladni dani tjeraju me da razmišljam.
Nemoj strahovati! Nije zaboravljeno. Ništa.
Ipak, pitam se zaboravljaš li ti.
Jer teško je stvarati nova sjećanja, a čuvati uspomene.
Svaki posjet Maksimiru baca me u ponor očaja.
Zbog neriješenih osjećaja, zbog zadnjeg susreta.
Još uvijek sam na samoj granici kraja.

Autor Pson

Ova objava ima 2 komentara

Odgovori

Subscribe without commenting