[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Prerano je za kraj, no

Jeli kasno za početak

 

Ne smijem se samoći i glupim ljudima
Zabavne su mi samo igre na sreću

I autobus na dva kata
A, opet tu sam ja

 

Zatvorena, u sjeni svojih želja

Previše nijema da nešto kažem

Previše nepokretna da nešto učinim

 

Poput Hamleta, prepuštam se sudbini,

Vodi koja nadire,

Duboko iznad moje glave

 

Okus gorke čokolade, malo čaja

I tri lista papira

 

Hoće li se išta promijeniti

Autor Agnessa

Ova objava ima 6 komentara

  1. Sjetno – volim ovako 🙂 Sviđa mi se ovo pitanje koje visi na kraju – ali i sve ono prije njega, i ono o nijemosti, i ono o nepokretnosti.
    Samo igre na sreću ne igram 🙂

Odgovori

Subscribe without commenting