Had

prislanjam uho na korake kojima idem, strahom

zapletena, ja snijem, snijem, snijem

iz tuge se tka bol, ne čujem, slušam

gdje ja to idem,

i mogla bih napisati stihove, možda,

stihove

i možda bi zvučali poznato

al’ nemam ja ništa i ničeg za dati

osjećam da kroz svjetlost mraka, obučen u šutnju

dolazi marš

tutnji tisuću bubnjeva slutnji, zakonit će sunce

i mjeseca trag

podilazim žudnji da ostavi čežnje sjaj

i nestajem gledajuć nebo iz kojeg osjećam

pogled tvoj, ne pitam jer odgovor je put u pitanje

i nada da ima još jedno, barem jedno

svitanje