GUBITAK
Ej, ja se gušim.
Zato što je jesen, zato što je kesten pao, zato što si zaboravio moju tišinu.
Ej, ja se topim.
Zato što je jesen optočena suncem, tvojim imenom, tvojim uzdahom i tvojim teškim okom na mojoj cipeli.
Sram. Život. Prebirem radosno po prošlosti otkinutog lista.
Ej, jer ti suza blista, luta, zadržava smrt, kristali sjever i jug u istoj riječi,
Ej, ja se spuštam.
Ja se usporavam, mirno primićem kraju, a gdje si ti?
Zar u raju?
Ej, reci, šapni, šušti, mrmljaj, mrmori, samo nešto govori, da dah čarobnjaka, vilenjaka i svraka dobije okus i put,
da te barem jednim uhom netko može čut’.
Ej, ja se gušim.
