[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

U hladno jutro (ablativnom mišlju) u kojem probudila me mutna sunčana zraka što probila se kroz sivopurpurne oblake zore: izlazim iz kuće; cigara u ruci; šećem ulicama ovog betonskog grada bez jedne misli (ili pokušaja slične) u glavi, potpuno bezbrižan i rastresen, udaram u ljude i umjesto isprike samo se na skoro bijesan način okrećem kao da su udarali o mene i okaljali mi svojom pojavom crnilo kaputa. I povjetarac puše u lice mameći suze (za koje opet krivim povjetarac). Ulazim u knjižaru i na pozdrav ne uzvraćam riječju već još jednim zbunjenim okretanjem i pogledom u bljutave (ili buljave) oči radnice koja se pretvara da joj je drago vidjeti još jednog posjetitelja koji ionako ništa kupiti neće. Penjem se stubama na posljednji kat; knjige svih boja; glazba sa svrhom da čovjeku podiže raspoloženje (ali vjeruj!- ogadila se ukusu više od samog buđenja u još jedan dan koji ću prezirati do počinka). Blijedo gledam knjige i shvaćam koliko sam mizerniji nego što bih se usudio pomisliti. Crne korice Hermanna Hessea, žute korice Lorce, Tadijanović odudara svojom bjelinom kao svjetlo koje bode oči, Platonova ‘Država’, Zolin ‘Germinal’, Goetheov ‘Faust’ sa koricama kakve su bile prije dvjesto godina trudi se uvesti dašak ozbiljnosti u neuredno razbacane (jer me sram reći složene – stid! Koja bi se riječ nazvala boljom, umalo optimalnom kad bi jezik mogao izraziti misli (u singularu)) knjige. Vraćam i posljednju natrag na policu i razmišljanje o bezvrijednosti stiže (Sartre bi se na trenutak ponosio kad ne bi znao da mi je od njega muka. Mučno. Mučnina.). Tko sam da pišem? Odakle usud da napišem nešto što bi se pjesmom zvalo? Na drugom kraju knjižare djela su samozvanih suvremenih (u značenju sa vremenom – u koraku? – zamiljivo) autora i prema polici ne ide nijedno od prisutnih – čist dokaz vremena gubavosti autora kojih se svi (i oni u dodatcima) klone. Gledam u ženu s djetetom koja traži bajke ili basne stojeći do mene. Najradije bih joj rekao: ‘I od mene bježi, jedan sam od gubavih!

Autor von T.

Sadist. Mazohist. Larpurlartist. Monarhist. Uživatelj opijata. Umni izletnik.

Ova objava ima 1 komentar

  1. No unatoč,opisano tako da sam čitajući imala osjećaj da kročim uz tebe i gledam to sve,doživljavam..
    Žao mi je samo što iz svake pjesme izvire ogorčenost i ljutnja,nekad bijes a nekad tuga..inteligencija nadasve..no ionako ti nemaš ništa od toga..lijepa pjesma,lp.

Odgovori

Subscribe without commenting