Grijeh siromašnog šejha

[Ukupno:1    Prosječno:5/5]

Pozdravi je plavi danče, nasmiješi se njenome zavičaju zoro divna!
Prepoznati ćeš njenu plodnu postojbinu po huku široke rijeke
kroz kapije jablanova,
po žitnim ravnicama oko sitnih mahala,
po rascvjetalim bagremovima
i melečkim stazama njenih sestara
i braće njene.
.
A ja ću lijepu muridu prepoznati po mirisu duše.
Po šapatu njenih usana i bljesku očiju.
Ona je moja cvjetna livada,
moj vrt pun ruža,
moja vječna pjesma.
.
Kad je se sjetim, svjetlost ispuni moju dušu.
Ona je moja zora,
moje mirisno biće,
moje bijelo janje.
Od milog lica ljepši je samo njen šapat.
.
Ja blagosiljam minuli svijet, u dan kad su se naše oči prvi put ugledale.
Blagosiljam sve one dane i zlatnu kosu.
Nikada više na svijet ne dođe tako plodna jesen;
umjerena u kiši,
bogata u suncu i bojama – kako na nebu tako i na zemlji.
Blagosiljam i našu toplu zimu,
zimu što je bila izdašna snjegovima
i dobrotom,
što je bila blagorodna čežnjom i milovanjem,
Leilo cvijete.
.
U doba dana kada se suton na ljudsko lice tiho privije,
u to doba srce moje prelijeva miljem…,
zanijemim posve, ademova jabučica mi niz grlo igrati stane.
Oči moje oslijepe od sreće,
jezik posve zanijemi,
a mrtvački znoj mi oblije lice…
Po mome tijelu oganj ljubavni harati stane,
pa dršćem siromah naprama lica njena,
lica ljepšeg od sunca i mjesečine,
lica ljepšeg od pjesme malešnih crvendaća,
aman ljudi – strah me svega obuzme.
.
Ona je najdraža meni,
najdraža i najljepša na cijelome svijetu.
Ljepša mi je no sve zvijezde što nebom hode, pjevajući tihe pjesme;
Ljepše od krijesnice bljeskaju oči divne muride,
oči štono gledaju moje ispaćeno lice,
haman požutjelo od brige.
.
Najdraža je moja draga
i najljepša na cijelome svijetu.
Ona je zvijezda što o Božiću iziđe iznad ravnice,
ona je moj sjajni Sirijus, pjesma moja neispjevana,
moja radost duše,
moja ikona što joj nema ravne na nebu niti na zemlji.
Najdraža je meni ona kojoj lice blista jednako – noću i danju;
štono pametno i potiho zbori, a još tiše uzdisati stane,
ljubav moja razgegana,
labudica duše moje, knjiga moja nepročitana.
.
Umrijet ću za onom što me gleda,
ah,
komšinica moja draga;
moje zlato nenošeno,
moje biće jedinstveno.
Ona je ljubav moja i poezija moja.
Njene su mirisne grudi moje molitve,
njene su oči moji narodi,
ja nemam nikoga osim nje, na ovome svijetu sve je tijelo,
samo je ona – biće.
Njeni su tanki prsti moji mehlemi,
njene su smijavice moja mlada mjesečina,
ah,
ne mogu više čekati da mi njene usne počnu zboriti riječi ljubavne.
.
Onu moje srce ljubi,
koja ima hod pun viteškoga dostojanstva,
poput gazelina koraka ona gazi,
gledajte ljudi moju ljubav raspupanu!
Kažite mi:
Je li bila vrijedna jedne poezije,
duše moje,
moga naroda i predaka mojih?
Je li bila vrijedna planinskoga lava i sokolova gnijezda?
.
Je li bila vrijedna moje suze
i moje velike tuge?
Umire li uzalud zasjenjeni plavi dan od stida,
onda kad mu mahalom u susret pođe ljubav moja divna?
Prekrivam je zastavom ljubavi,
ljubim je licem poezije,
mjerim je ljepotom mjesečine
i nježnošću Vlašića što pjevaju visinama.
.
Nikada ja neću zaboraviti moju Leilu,
i dane što bijahu srećom izatkani.
Ima li Allah milosti opet nas spojiti u zagrljaj?
Ako nam ne može spojiti tijela – neka meni barem malo pomuti pamet;
da je zaboravljati počnem,
da moja duša više sama ne luta putovima tuge,
trpeći muke Tantalove.
.
Svakoga jutra kad sunčeva zraka dodirne moje lice,
ja sve mislim da je moja Leila;
kad vidim prijevaru,
u sunce žarko kletvu bacim;
neka žarko sunce premine lijepom smrću,
ubijeno licem ljubavi.
.
O, dođi mi najdraža zoro,
cvijete,
cvijete moj dođi plavi,
da ti poljubim milo lice
i pokažem gnijezdo u njedrima,
u kome sam te čuvao,
na mnogaja ljeta.
.
Ja sam onaj, što krst i nišan ljubi,
ja sam onaj koji hoda samo livadama koje Leilinim slovom počinju.
Ja sam onaj što se povija u pravcu otkud moja Leila dolazi,
jer radost i sreća koju mi ona plete,
najdraži su mome biću.
.
Ah,
prijatelji pjesme,
Vi ste braća moja i sestre moje.
Zaplačite mi barem malo – licem o lice.
Budite dadilja mojoj osamljenoj duši
i oprostite u ime ljubavi siromašnome šejhu misli,
haman grešne.
.
Nema više moje Leile,
štono je oči više ne gledaju,
štono je ruke više ne miluju.
Nema one čiji je šapat budio usnuloga slavuja,
čije su no smijavice zorom igrale igru radosti
i čije su no usne o sutonu ljubile zabrinuto lice.
.
Allah je drugome darovao moju dragu,
a meni ponudio bezgraničnu tugu.
Čime samo zaslužih tako veliku kaznu – da mi je znati,
pa zar će vječno tinjati ova bol
i gorjeti moje vatre?
Ah,
da mi je Allah podario pramen plave kose što na bagremovinu miriše,
ili barem njenu svilenu maramu,
za utjehu meni grešniku.
Zašto mi rekoše da vrijeme sve rane liječi,
kad moje sve više bole,
a mira mome biću nema – samo umiranja bića, ima…
.
Svakoga jutra ja prvo potrčim na Mosallu,
na Mosalu pročitati sudbinu, zapisanu u nebeskim zvijezdama.
Kao da sam mahalski prorok postao,
ja svaki put pogodim da ću danas opet za njom tugovati…
Kako se zvijezde redom siromašne gase u novi dan,
tako se gasi i moja nada,
a tuga u zelenim očima zavlada,
što na nebu nestade tolike ljepote.
.
Isto kao što nestade nebeske igre;
tako nestade i moje drage,
samo jutarnja tišina prekriva Gornju Mahalu.
Ah,
prijatelji pjesme,
Vi ste braća moja i sestre moje.
Zaplačite mi barem malo – licem o lice.
Budite dadilja mojoj isprepadanoj duši
i oprostite, u ime ljubavi, siromašnome šejhu misli,
haman grešne.

2 Thoughts to “Grijeh siromašnog šejha”

  1. Zerina Hatipovic

    Prelijepo, starobosansko nadahnuce u tvojim stihovima. Pa svako zraci nekom blagoscu i milinom. Kao da slusam pjesme Zaima Imamovica, nekom mekocom i sevdahom odisu sve tvoje pjesme. Ziv i zdrav bio, dragi nas Feniks. 🙂

    1. Pozdrav tebi draga Zerina, draga Mrvice. Na selu sam, nemam internet, manje pišem ali pročitati poeziju mogu. Napiši nam koju divnu priču 🙂

Leave a Comment

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting