GRAD

[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Opet kiša. Uporna i dosadna. Danima lije. Voda se slijeva ulicama, šahtovi su začepljeni. Svježe je, vazduh miriše na Apokalipsu.

U rana jutra volim da sjedim tako u svojoj sobi i buljim kroz prozor. Još uvijek je pusto, nema užurbanih mravi radnika koji jure na svoje besmislene poslove. Nošeni mišlju da svemir ne bi mogao postojati bez njih. Sada je sve mirno, tu smo samo kiša i ja.

Kasnije, ovuda će izmiljeti oni da ubiju tišinu i grad će se pretvoriti u topot koraka i žamor automobila. Toliko je žena u ovom gradu. Zvuk njihovih visokih potpetica ironična je jednolična muzika dok se slijevaju u sivu masu. Iz koje se izdvajaju samo svojom ljepotom. Pokrivene kišobranima, još uvijek obojene nevinošću jutra.

Volim te trenutke dok smo sami grad i ja. Dajem mu priliku da me upozna, da mu pokažem da nisam tako loš. Da ga na neki svoj uvrnut način volim. Jer ne postoji mjesto na ovom svijetu gdje ne bih bio stranac, a ovo ovdje želim zvati svojim domom.

U rana jutra ustajem rasterećen, budim se i otklanjam brige. Ne mogu zaraditi novca onoliko koliko mi treba. Zato svaki odlazak na posao doživljavam kao novu avanturu. Postigao sam neki svoj lični zen, uronio u vlastitu nirvanu. Život je težak – ne opterećujem se s tim. (Življenje je preskupo, a život je previše jeftin).

U rana jutra, ne mislim ni o čemu. Nemam ambicija ni planova. Osim možda da napišem dva, tri smislena reda.

I kad se izgubim u tim gomilama što se kreću zabrinute, s grčem na licima, djelovaće kao da sam dio njih. Mada mi je zapravo sasvim svejedno.

Autor Stiv

Rođen 1978. u Slavonskom Brodu. Živim u svjetu, pišem prozu i poeziju i bavim se bavljenjem. Objavio knjigu “Stanica nepostojećih vozova” (2007), priče i tekstovi su mi objavljivani na raznim portalima i časopisima, prevođene na njemački, zastupljen u zajedničkim zbirkama BiH proze. Od koga je i dosta je

Odgovori

Subscribe without commenting