[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Prolazim kao sjena, kao nesuđena djeveruša
podno nebeskih arkada i njezinih lukova,
kao da sam određena, kao da sam izabrana duša
i ne vidim dobro, nema hijena, niti vukova.

Toliko sam svijetu beznačajna, nezanimljiva,
a toliko zaigrana svojim zasluženim rajem
da se teško odvajam od vrta ta zadimljiva
i da više ništa, ništa svijetu tom ne dajem

već se trudim samo oko svojega života s Bogom
koji sluga mi je, komu ja sam sluga;
i nema pod tim lukom tako opijena kao drogom,
nema podno mene neka sluškinjica druga

jer sam jedna, jedina i jedincata sam svemu.
Stoga živim beznačajnost svoju, svakom sličnu,
živim tajnu kao i svi drugi koji klanjaju se Njemu,
povlačim se već odavno raju, meni vičnu.

I razgovaramo skupa kao da mi nitko drugi nije
na tom svijetu tako važan kao On
jer više me ne šalje u dane gdje se grije
svatko drugi osim mene na Oltaru tom.

I sama, i samcata doživljavam najsretnijeg druga,
svega ima na toj trpezi od slavlja;
svega ima, ali ništa se ne želi pored zaštićenog luga,
sve se čini tako daleko i nestvarno, sve se zaboravlja.

Ovo mi je prvi put da tako kratko vrijeme
uživam u dugim satima i minutama,
da je Bog moj otvorio sjeme
što ga čuvam kao podno leda tračak plama.

Pozvao me je na gozbu, ovo mi je prvi put,
toliko sam revnovala samo radi vjere
koja gozbe ne vidje i ne ču takav ćut,
pozvao me k raju gdje se niti pogreške ne mjere.

Ako vidiš da me nema blizu, znači da je dugo,
da je mnogo vremena proteklo
i da sam odlutala u neko stanje drugo
za kojim sam čeznula, to mi je porijeklo.

Ništa poznatoga ne može izmjeriti
jesam li se usamila ili možda i rastužila,
jesam li i konačno poludjela do biti
ili sam se jednostavno konačno razdužila.

Ničim ne mogu opisati, dočarati
ovaj raj u kojemu još uvijek mrtvim.
Nikakva me obećanja više ne mogu očarati,
Bog je poželio da od svijeta se zabrtvim.
‎srijeda, ‎5. ‎srpnja ‎2017. 22:02:22

Odgovori

Subscribe without commenting