[Ukupno:2    Prosječno:5/5]

Meni je slađe nemati, nego imati.
Draže mi je kad me boli,već kad rane nema.

Meni je slađa tuga, od smijeha i tlapnje slične,
bolji su mi divlji klanci, nego vaša pitomina.

Ne mamite me u dolinu! Kamen ja grliti znadem
i tepati mu znadem.
Pjesmu mu potiho šaputati i u kamenome svijetu bitisati.
Naučih osluškivati huk davnine.

Samoća je moj svijet,
hladni vjetar moje grijehe prebire kao Sapfo stihove,
i imam se, bogu hvala, na što prisjetiti.

Ako sam čemu šejh, onda sam njenoj ljepoti – neprolaznoj
i mome grijehu – neoprostivom.

Posted by feniks

Onajetihohodila, onajetihouzdisala, njenesmijavicenemoguzaboraviti...

Website: https://nizmahalu.blogspot.hr/

This article has 2 comments

  1. Stvarno lijepa pjesma, lijepa u cjelini, uvjerljiva i svojim simbolima trpljenja patnje, samoće, pretvaranja u kamen, mudra sa svojom porukom koja me podsjeća na Mešu Selimovića i neke dubine ne znam koje religije.
    I tako govore pjesnici koji se protive svijetu i njegovim lakoćama kroz razne pošasti. A ti pjesnici su, na kraju, vjerni ljepoti, slave ljepotu, slave ljubav, žive svjesni svoga neoprostivog grijeha, tiho misleći i pjevajući. Sam naslov pjesme se tumači tako što su ljudi ptice, a pjesnik gavran… Ptice hoće tu lakoću i one govore ono svakodnevno, a gavran je sam, kamenit i on govori ono metafizičko, vječno. Lp od Milenka!

    • Hvala ti Milenko, pjesnik si i veliki čovjek. Hajde razumjeti svoje srce, to nekako i možemo shvatiti, ali znati ovako uzvišeno komentirati pjesmu starog i isluženog poete, humanost je, vrlina i… meni čast. Ništa nije iznad poezije (po meni), osim možda vješta kritika same nje. Pozdrav iz Rijeke, Pero.

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting