[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Nisam, Kriste, zlatna moja jeseni,
rumena mi noći što se jutrom vedri,
uzela Ti sjaje što su molitvama ispleteni
kao što ih naša Gospa njedri.

Ne, nisam tako dubinski se osvrnula
na tu Krv i vino, Tvoju riječ;
kao tanak leden cvijet sam utrnula,
stapka mi je zamrznuta mliječ,

vene moje prazne su i pritisnute
jer mi crna droga prodire kroz opne.
Moje rane iznutra su utisnute,
ali mi bez Vina kao pomor kopne.

Neka, tako možda sada mora biti,
ali čemu onda ovaj neljudski mi poriv
što se hoće samom dušom dublje sliti
potresnoga duha što je tako neoboriv

da se stijenke ljušte starim ugrušcima
kada god mi molitva prostruji,
a to dođe kada mojim bučnim olucima
kišnica od Uskrsa zabruji,

čemu sve te halje pokorničke,
odbačene nemarno na podove ulaštene?
Nije čas za psalme pokajničke,
a ni moždane mi nisu ovlaštene

za sve glasne jauke i zapomaganja
premda daleko se čuju kao vapaj krvi
nedužnika, žrtava i potlačena granja
što me, tanku, poput ljulja mrvi.

I što vrijeme brže leti, javno,
lakše teče sve to više crne tekućine
na koju sam navikla odavno
pa mi srodne postale ljutine,

gorčina se ne da, ovisnom me čini.
Da li to je moje neko drugo ime
kao krinka svima čiji nezgrapni su načini?
Da li to je poziv moje zime

ili strašna, velika grehota?
Znam da Ti si sav od mene brži,
da je možda okasnila ta moja Golgota
pa me sve to jače u dubini prži.

Pošalji Duha svojega, Gospodine jaki,
neka me prožima u korijenu bitka
jer su moji pokušaji još previše mlaki;
daj mi Vina piti od svetoga Svitka.
‎subota, ‎29. ‎travnja ‎2017. 05:06:57

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting