[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Gledao sam očima pjesnika u nova jutra,
tražeć smisao života,
postojanja sutra.
Kopao po prahu svoga postojanja
golim rukama, k’o rudar svojih nastojanja.

Hodao sam trnovitim hodnicima.
Sam pred jamu stao,
na litici puta.
Umoran od rana pred sam rub sam pao.

Krikovi bola ruše moje ptice.
Vapaj moje duše!
O ne dajte im da se sruše
u tu jamu bez dna,
bez života, bez sna.

Ne dajte im,
jer duša mi je čista.
U meni mali plamen
kroz tmine svijeta blista.
I ja sam samo svijeća
što dogara do kraja.

Život i smrt,
sve je to isto.
I čemu strepnja,
čemu ta strahota,
kad život je sluškinja smrti,
a smrt sluškinja života.

Gledao sam očima pjesnika,
tražeć smisao života.
Dok se jutrom budi
neko novo danas
i buduće – sutra!

Autor Lirana

Odgovori

Subscribe without commenting