[Ukupno:1    Prosječno:5/5]

Gdje bih ja sa svojim poklonjenim svijetom? Možda bih ga mogao zakopati u vlastito tijelo i ostaviti da tamo trune do neke sljedeće katastrofe.

A kada će se sve to dogoditi, ako već nije, i je li taj pothvat započeo prije svog kraja

To su ta važna pitanja, koja nemaju nikakve ljepote ni težine. Ali dolaze nova , sve teža i gora: Gdje su nestali tragovi, u kojim se ponorima kriju njihovi zameci?

To što se nikada neće pojaviti uzaludno je tražiti u riječima i slikama, ako te kojim slučajem sami ne nađu

Gdje bih ja sa svojim riječima, koje bi konačno mogle govoriti svojim ugaslim sjajem čiji bi ritam plovio udaljenim otocima nemarnih mora

Da je mene davno pronašao jezik, da je nevješto i stidljivo rastao zajedno sa mnom, to sam otprije znao, ali da me još uvijek traži neko istrošeno vrelo znanja, to je već početak sitne zablude dovoljne za nervozno čavrljanje prije prvog polusna

Ako je sve to samo mit, a što bi drugo bilo, najbolje se vratiti šalici kave i cigaretama, prije nego odluta još jedna misao i zaboravi svoju riječ u onom vlažnom procijepu o kojem smo govorili

Kuda krenuti s tim ritmom, tim uskim prolazima mediteranskih ulica i portuna, u sjenama njihovih skrivenih podneva

I što bi taj neuhvatljivi ritam sa svojim valovima, kao svjetlost sa svojim nestašnim fotonima koji putuju bez ikakvog cilja

Sa svojim nevidljivim strunama koje stvaraju prvi impuls opake životne energije

I na kraju, kako sve to povezati, a da bude dovoljno smisleno  (ili sasvim besmisleno)

I probuditi se u hladnoj vatri svoje prve nesvjesne, duboke i sasvim mirne spoznaje

Autor drgligora

Rođen u Pagu. Završio Filozofski fakultet u Zadru. Doktorirao na Filolozofskom fakultetu u Zagrebu. Poslodavac HRT.

Odgovori

Subscribe without commenting