fotografija iz ’88.

[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Nestade bajka

Što pjevušila ju majka

Djetencetu svom dragom

Pred oronulim kućnim pragom

Krik ne ču se straha

Njihov ni do pola

Jer proguta smrt tijela plaha

Udisajem otrovnih dimnih smola

Zaustavljeno sad oni leže

Grčni zagrljaj ih veže

Novorođenče nijemo vrišti

Ka’ u mori strašnoj jaukom bezglasnim pišti

Niz majčino lice pak spusti se suza

Topla još od vatrenih ratnih muza

Što časte se na dražbi krvavih bluza

Mrtvi na cesti-dijete i mater što ga drži

Zar toliko je zlo ljudima u srži?

Kojima  je život izgleda  samo materijal

Za gradnju leševnih  pruga

Kojima žele na taj bal

Bakanalije hijenskoga kruga

Vlakom smrti doći

Preko nevinih  mrtvih do svoje moći…

Pišem mislim-uzalud..

Tihe moje su riječi

Jer otima se iz okova već ratni blud

Što milijun novih života zakapa u bez dna vreći

Slika obitelji mrtve

Bezrazložno ubojstvo, dvije žrtve..

No tad istom bezbroj drugih  nestade

Disanje  gomilice u nevjerici promatram- jednostavno prestade..

Uhavtio ih je u kadar fotograf neki

Čovjek neki

Kao i taj prvi put dok pogledom na strahotu gubila se moja dječja nada

Tako je danas – kao da preda mnom su baš i sada

Majka  i čedo

Lica im trepere blijedo

U pijesku blatnom leže

Nasred grobničke mreže

Leševa što ukočeno pogledima bježe

Zauvijek utihnutih suzom ratnom

One Thought to “fotografija iz ’88.”

  1. freelove

    “Zar toliko je zlo ljudima u srži?”

    bojim se da je, i žalosno je da se svakim novim danom trude to dokazivati.

    Potresna i tužna pjesma,lijepo napisana. Pozdrav.

Leave a Comment

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting