SLONOVI U JAGODAMA | Vaša Zbirka Pjesama | Forum

A A A

Please consider registering
guest

sp_LogInOut Log In sp_Registration Register

Register | Lost password?
Advanced Search

— Forum Scope —




— Match —





— Forum Options —





Minimum search word length is 3 characters - maximum search word length is 84 characters

sp_Feed Topic RSS sp_TopicIcon
SLONOVI U JAGODAMA
Topic Rating: 1 Topic Rating: 1 Topic Rating: 1 Topic Rating: 1 Topic Rating: 1 Topic Rating: 1 (1 votes) 
veljača 22, 2010
12:50 am
Avatar
Marko Vistan

Member
Members
Forum Posts: 28
Member Since:
siječanj 6, 2010
sp_UserOfflineSmall Offline

BEZ KLJUČA

ne postoji prikladnije
mjesto za čitanje
poezije
od kućnog praga
za kišnog dana
sa onim kapljicama koje se razbijaju o beton
i riječima
koje pokušavaju
dati smisao
svemu tome

ANDREA

kao nepomična površina jezera
ona zaboravlja
da je nekad bila val
i hrast i ptica
ispod pustinjskog pijeska
leži naušnica
koju je nosila Andrea

ZNAO SAM DA ĆEŠ OTIĆI

nalazimo neobične položaje tijela
i ja pijem
nakon nekog vremena
kapljice piva se spuštaju niz
bradu
i sve je u redu, dobro
glazba ispunjava zrak
između nas
govorimo malo i smijeh dolazi iz tišine
dok se smiješ
pomišljam da mi se sviđaš
ja ne razumijem ovaj mehanizam
u sebi
no sada
dolazi neki mir
nemam potrebe govoriti
ili biti glasan
poput poezije
nekoliko minuta za tipkovnicom
opravdava sve one
sate
dane
samoće
i postoji neki smisao
neki zatvoreni krug
koji donosi završetke pjesama

dok se smiješ
ja mirišem cigarete;
miris ebanovine

ili pijeska u Africi

znao sam da ćeš otići

sve je u redu

ČEKAO SAM NA POPRAVAK AUTOMOBILA

on je pio
dan će biti vruć, pomislio sam
položio je ruku na koljeno
i čekao
nas dvoje
prvaci u čekanju
pogledi nam se nisu susreli
čak ni kada se sunce razlilo po betonu
vrijeme je pobjeglo okovima kazaljke na satu
dosljedni u svome čekanju
poput kršćana
on i ja
nazovite to trenutkom slabosti
no poželio sam biti slavan
mogao bih napisati nešto poput:
"kontaktne leće prijete svemiru"
no nikada mi ne bi povjerovali
ipak ću ostati ovdje sa vama
i čekati
u redu, reče čovjek

J. I. (20)

unatoč mojim sumnjama i nemirima
iako su je našli mrtvu, zavezanih ruku
u kupaonici negdje u Göteborgu
život nastavlja neometen
kroz ruže na ogradi
i u kretnjama klinaca
koji igraju nogomet
on se poigrava sa uličnom lampom
i ona treperi

gdje završava svijetlo, a počinje tama?
sve što vidim je stroj u pokretu
i on je veći od naših krajolika

čini se da je voda posljednje o čemu sanjaju ribe

neka milost prati sirene

JEDNOM NOGOM NA SJEVERU

pišao sam, rukom pridržavajući zid
držao sam oči zatvorene
oprezan da se ne izbljujem
a onda je prosvjetljenje došlo niotkuda

istina nikada nije postojala
ili ako postoji onda
je to samo glupa mehanizacija
bez estetske vrijednosti
shvatio sam i udarilo me poput groma
"Jandek je bio bliže svijetu od svih prije njega!"

bilo je jutro kada sam se vraćao kući
teturajući između ljudi koji su išli na jutarnju misu

držao sam glavu visoko

KAD VIŠE NEMATE SNAGE DA SE ZAVARAVATE

ne primajte zagrljaje
na postoji nitko tko čeka na vaš povratak
kišom je natopljena grobnica gdje klinci sanjaju astronaute
samo lavež izlazi iz ljudskih usta
ne možete riječima dotaknuti nebo
tek fragmenti sreće zasljepljuju patnju
silujte svijet njegova dostojanstva
odbijajući da se žalite
i nikada ne plačite
nikada jebeno ne plačite

KINESKA

yantzee, prestani! rekoh
a ona gurka moju ruku
dok čitam le Monde
uz obalu rijeke
ona se smijulji i jedan je pogled dovoljan
da dozove stihove putnika
kamenčići iz njene ruke
ostavljaju krugove koji se rastaču
recitiram po sjećanju - Li Bai, Tu Fu...
smiruje svoj obraz na mome ramenu
tužne vrbe svojim naklonom
pozdravljaju ovaj prizor

trgnem se iz popodnevnog drijemeža
i pogled odleti duboko
ispod korita rijeke
u muljevito dno

to je bila udaljenost koja je ležala među nama

MOMCI TVRDOG SRCA

ne zajebavajte se sa osamljenicima
njihova okoštala srca ne traže vaše savjete
niti vas žele gledati dok hodate ruku pod ruku
svi koji u njima vidite klonuće duha
budite oprezni dok se oslanjate na svoje družice
oni će nadživjeti vaše sezonske ljubavi
one će se topiti u papirnatu postavu njihovih džepova
dok sikćete i režite jedno na drugo
kad vam pored sobne svjetiljke ostane samo fragment oceana
i kada razdor bude hladan poput noža u tvome srcu
i dok tvoja djevojka izabire večernju haljinu
sjeti se svojih savjeta i koliko malo sada znače
oni ne trebaju suosjećanje vašeg Svijeta
slijepog naspram vlastite propasti
dok te dragana gurka tražeći prsten
stari momci piju u vašu čast
u zdravlje!

BEZ TRAGA

koja ne dolazi iz reda, iz strukture
koja se javlja spontano
izmičući sustavu znanja
izvan religije, izvan institucija
koja izmiče kontroli
koja se ne može naučiti
koja nije kulturna tekovina
koja ne proizlazi iz zakonodavstva, represije niti diskursa
koja ne proizlazi iz dijeljenja iste sudbine, povijesti ili jezika
ne kao vjera u dobru ljudsku prirodu
već kao nešto duboko bezlično
empatija izvan teleologije
izvan utilitarizma Drugog
koja ne obvezuje, koja ne stvara moralni kod
nepravilna, nestalna, neobvezujuća
empatija koja ne ostavlja trag

MELODRAMA VODE

stari su pjesnici nestali ispivši topljeno srebro
u kadi slušam kako otječe voda
osjećaj težine me postupno "preplavljuje"
mjehurići vode će nestati ili postati suvišni
sjećam se kako je zabacila glavu posljednji put
pokupila kosu sa lica
odsutnost osjeta i njene ruke, bože, njene ruke
nebo je natopljeno svilom
vrijeme od minuta i tijelo od kože sporo se navikava na hladnoću
prolijte svoju tintu i spalite bilješke vi mrtvi pjesnici

POSTALO JE HLADNIJE I OČITIJE

sjene su vitke na zamoru dana
obrisi izgubljenog svijeta povlače se u svoje jazbine
hladnoća pojačava dojam gubitka
kiša daje čvrst, postojan ritam ovom prizoru
tupi zvuk ispire nade na groblju Calvary
posljednjem mjestu gdje se skrivao smisao
gdje je Jorge de Sena zaboravio svoje tijelo i duh
žureći na kavu sa Minotaurom
usred zamišljenih krajolika Krete
jedine domovine koju je poznavao

u sobi imam svjetiljku koja obasjava moje tjeme
dok zamišljam kako kava curi niz volovsku bradu
u nedostatku smisla i – iskreno - domovine
prstom rastapam šećer u šalici čaja

ni od pristajanja, ni od traganja ne sastoji se moj život

MOLITVA ZA SUBOTNJE VEČE

donesi ga potkraj dana, da svu tupost svakodnevice
i tromost osjećaja sažmem u ovu čežnju
donesi ga nježno oslonjenog na rame prijatelja
zalivenog vinom, kada su sve pjesme ispjevane
donesi ga pred jutro kada nitko kucanjem ne ometa moj san
ušuljajte se kroz visoku travu
sa osmjehom i naivnošću velikih učitelja
donesi ga večeras, jer se odbija poviti pred mojim koracima
donesi ga večeras, dok mjesto pored nje bude ispunjeno
dok odbijam zvati jedno od njenih imena

UTORAK

ovaj put biti će mnogo teže
napisati pjesmu o KuonSuo-u
jednom, on je bio lažan, sin vodoinstalatera
pisac iz Surreya pod imenom Henry Hoskin
a ja - Heinrich Harrer - zbunjen nad emanacijom
tražio sam rupe u koljenima svetaca
nisam shvatio koliko je daleko otišao
prolažeći granicu iluzije i zbilje.
poznavajući samo mrežu zavođenja
nisam prepoznao visokog Lamu iz Potala

KRALJICA VODENIH ZMIJA

"Žilvinas, dear Žilvinas,
If alive – may the sea foam milk
If dead – may the sea foam blood…"

dolje, na obali rijeke ona oblači bluzu
mogu vidjeti još mokro tijelo
pretvara se da me ne vidi
i zvuk vode prati svaki njen pokret
zatvaram oči i okrećem glavu prema suncu
i mi ćemo, uskoro, biti zarobljeni
okretati se na najmanji treptaj vjetra
nećemo imati milosti, i gazit ćemo zmije nogama
no sada i ovdje, rijeka se prelijeva
sada - dok me nazivaš Žilvinas
ovdje - dok se voda pretvara u mlijeko
ja uzdižem glavu u smjeru sunca
a ti se oblačiš, dolje, pored rijeke
još nam ostaje svega tren
prije no kukavica vrisne sa vrbe
da se sakrijemo između uzdaha

"trest ćeš se dan i noć
i kiša će ti ispirati usta
i vjetar će ti češljati kosu
dok će umjesto mene
kipjeti krvava pjena." Azuolas! Uosis! Berza!
dođite, i sahranite svoga oca

SVE ŠTO IMAMO

volio bih uskrsnuti kao spasitelj vlastita srca
ostaviti te neograničenu svojom prisutnošću
volio bih ti vratiti ono što nisi ni imala
no bojim se da bi to mogla prozrIjeti
i prestati se boriti za milost
(čiji lik ja pokušavam zaboraviti?)
mi imamo vlastite sudbine
koje su nas dovele do ovih zabluda
(iako ćemo tvrditi kako smo ih sami odabrali)
mi, koji smišljamo anagrame
da naše poraze pretvorimo
u pozivnice za svetkovinu tijela
mi koji trebamo cinične učitelje
da nam kažu kako su slabosti
najsjajniji obrisi naših karaktera

"zaista nije bilo posebno
ne vidim zašto bi ostalo
sjećanje na mene"

- Leonard Cohen

PISMO

obostrani pad nas je zbližio
usamljeni u ponosnim pozama
čekali smo da se nešto dogodi
i u tom čekanju dogodili
smo se jedno drugome
naše poznanstvo samoće
prethodilo je našem upoznavanju
naše misli bile su zaluđene
glazbom i vinom, dok su naša tijela
pronalazila načine da se približe
bili smo pozvani stajati
u zajedničkim krajolicima
i smisao se nadavao spontano
u svakodnevnim pokretima
ti nisi bila ta koja se promijenila
već ja koji sam ostao isti
nasmijala si se kada sam se želio oprostiti
i ostavila me da čeznem za uraganom
bilo čim

PORUKA SAMOME SEBI

susreo si je prvi put nakon rastanka
zadržali ste se kratko
zadržali ste se dovoljno
da uvidiš kako ona ne posjeduje niti jedan vid bola
koji si sam ne možeš priuštiti
osjenčaj grafitnom olovkom
ovaj prizori i nastavi svojim putem
huxley bi to nazvao očiglednom malom istinom - Zemlja je okrugla

HLADNA JEDNOSTAVNOST VODE

stroj neposrednog zaborava gomila svoje žrtve
i sve što dodir može stvoriti od ovog bezličnog svijeta
poput granitne stijene ili perja u tvojim jastučnicama
tjera krdo bizona preko ruba litice
lice nema doma na zacijeljenim obrisima ove istine
koju uzimamo poput antibiotika, da utiša glas
jer želimo biti porobljeni svojim potragama
zaboraviti hladnu jednostavnost vode
sasvim određenu prepreku koja nas priječi da budemo dobri

istražimo ovu močvaru koja nikada nije napustila odaje naših srca

ČOVJEKU ZVANOM U. G.

predajem par novčića na tržnici
dok me okružuju plastične nepotrebnosti
po blatu na mojim cipelama
ne bi mogao pretpostaviti da je prosinac
i da je noć padala neprekidno posljednjih nekoliko dana
tvoj lik, ostvarena fantazija, sada blijedi
među rolama filma negdje u skladištu
sve sam učitelje brižno spalio
baš kako si savjetovao
sada polagano dolazi zaborav tvoga pogleda
kojim si ulijevao život u sumnje prolaznika
ostavljajući čajnik naših potraga
da ključa na vatri dok ne bi sasvim presušio
sada moram ići, zove me djevojka
kojoj darovah ona tri novčića (dvije glave i pismo)
prije no što sazna da od njih neće imati koristi
jer uvijek pokazuju isto - da je nebo gore, a zemlja ispod

Each man has a way to betray the revolution This is mine

Forum Timezone: Europe/Zagreb

Most Users Ever Online: 44

Currently Online:
3 Guest(s)

Currently Browsing this Page:
1 Guest(s)

Top Posters:

PiPi: 554

marija: 526

skorpijaj: 360

shadea: 339

songfordead: 240

duško lj.: 239

Member Stats:

Guest Posters: 9

Members: 3501

Moderators: 0

Admins: 1

Forum Stats:

Groups: 7

Forums: 27

Topics: 255

Posts: 4214

Newest Members:

JanS, Suzi Kjut, Wengie, Tendox42, Tendox, anitahr

Administrators: admin: 43