Stavih ovu temu u psihološki kutak jer ne znadoh gdje drugo…
Svejedno, priliči i ovdje, jer ne želim govoriti o poeziji, nego isključivo o ličnosti pjesnika. Pardon, ljudi koji pišu pjesme, a koje mi pogrešno zovemo pjesnicima.

Kada sam bio dijete, mislio sam da su pjesnici jako dobri, plemeniti ljudi. Da skratim priču, mislio sam da su to ''veliki'' ljudi. Zbog brojnih i negativnih iskustava sa onima koji pišu, a koji se pominju po netu kao ''velike'' poete… – mijenjam mišljenje!

Ustvari, davno sam ga počeo mijenjat, ali se u meni onaj ''budalasti crv'' borio sa mojom pameću, pa sam više puta pokleknuo i govorio sam sebi kako ipak ima nečega dobroga u tim ljudima.

Ovom prilikom nikog ne osuđujem niti prozivam, i na repliku možda odgovorim, ali ne očekujte ljubaznost, jer su mi živci u jako lošem stanju.

Šta se zapravo desilo?

S V A Š T A, u vrlo kratkom vremenskom periodu,
ali eto, krenuću po tačkama 1,2,3…

1. Nekad sam bio tamo u onom kontejneru što se zove FB. Tamo su me pozivali brojni pjesnici koji imaju svoje zbirke itd. Naravno da sam prihvatio, najviše iz razloga što nikoga ne mogu odbit. I šta se dalje dešava? Pa taj ''veliki'' poeta te odmah pozove u neku svoju grupu ili na svoju stranicu gdje i tebi i brojnim ''žrtvama'' pokušava indirektno ili direktno ''uvaliti'' svoju zbirku poezije.
Ili, ne ''uvali'' ti ništa, ali ti svakodnevno moraš gledati/slušati gomilu onih ''žrtvi'', koje bih radije nazvao OVCAMA, kako ''tapšu'' i dižu palceve na pjesme tih stihoklepaca;
ili vidjeti 30-50 komentara tipa: ''Wauw… silaaaa, mooooć… to careee!!!''
I ono staneš pa se zapitaš: KO JE OVDJE LUD?

Da li su lude OVCE, ili je lud taj tip koji uživa u svemu tome?

-LUDI SU SVI, i tačka.

2. Ti isti stihoklepci, u slučaju ako nemaju grupu, nastoje da vas svakodnevno taguju u nekoliko svojih radova. U prevodu, svoj rad ''okači'' na tvoj profil, i samo što ti ne kaže: ''Čitaj!!!''
Mislim, ljudi dragi, pa ja imam šta čitat osim poezije. A kada htjednem čitat, naći ću sebi zbirku od nekog vrijednog, ili ću pjesme potražiti na netu.
Vidi ti frajera, on bi mene da natjera, da je dnevno moram čitat po 5 njegovih ''škrabotina'' i još da ostavim što boljii komentar. Hmmm… ludilo!

Sad će neko reći, kako ja to ne moram čitat, samo obrišem i eto.
Pa hvala Bogu, nisam nikad ni čitao, nisam lud, brisao sam cijelih 8 mjeseci.
Šta se dalje desilo?
Počeli su mi slat radove privatnom porukom. Zamisli!
Ugledam poruku… i obradujem se, ono, kontam, neko me se sjetio… A ono poeta poranio da me ''bombardira'' sa 2-3 svoje škrabotine.
Kako nisam komentirao ni te pj. pristigle na pp, dešava se sljedeće:

Većina tih ''trgovaca'' me najprije izbacila iz prijatelja, a onda i sa svojih grupa.
Jer, kojem pjesniku treba prijatelj/član koji ne želi
bacati komplimente ili tapšati njegovom egu?

Pravom pjesniku ne treba ništa.
Stihoklepcu eto treba svašta… i uvijek bi još…još…

Ne iritira me ovo izbacivanje ni najmanje – hvala Bogu kad se riješih ljudi koji su oboljeli od samoljublja i sujete, i koji će i umrijeti u zabludi da znaju šta je poezija.

Ispričao sam ovo samo kao argument
mojoj pretpostvci da je malo pravih pjesnika.

3. Svaki od stihoklepaca koje sam sreo, nije želio pohvaliti bilo čiju pjesmu. Iz straha da njegove OVCE koje je sakupio po netu neće otkrit nekog kvalitetnijeg od njega, pa obično brišu iz prijatelja i one koji pišu bolje, jer…

Hm… valjda zato što nijedna ovčica ne smije izaći iz njegovog tora.

4. O krađi pjesama, i kopiranju drugih sam već dovoljno pričao u drugim temama.

…

(nastavak u sledećem broju, ovo je samo uvod)

U zadnjem odlomku treba pisati: svega nekoliko autora mlađe generacije u mogućnosti je….

(tipkovnica otkazuje pomalo)