PISMO OCU

Čini mi se da se svi nalazi u srcu rasula ljudske pameti.
U igri ljudi i ljudoždera. U tom vrtlogu, mnoge od nas sudbina
nemilosrdno tuče, baca gdje i kako hoće, uzima svoj krvavi danak,
ne gledajući da je većina nedužna i nevina.
To od nas stvara umrle, osakaćene, izbjegle, izgubljene, rastavljene,
osvetnike, ubice i još veće grešnike.
Sve nas čeka susret sa istorijom i sudbinom. Lično sam prošao, a još uvijek
prolazim, kroz navedene testove sudbine. Mada kao i svi ljudi, nisam mogao
da izaberem gdje ću se roditi, ko će me roditi, šta ću biti po nacionalnosti,
boji kože… Mogao sam birati između mogućnosti da ostanem čovjek ili
postanem nečovjek. Nisam bio u dilemi. Izabrao sam da poštujem tuđe
uporedo sa svojim, i ni u jednom trenutku ne dopuštam da mržnja ili
nacionalizam upliva u moje biće.

Branislav Lukić Luka
11. septembar 1994. godine, Lukavac,BiH