:) eni jedan od najdražih…

Sa ovih oblaka gore

Tko si ti, čitaoče, 
koji ćeš poslije jednoga stoljeća čitati pjesme moje? 
Ne mogu ti poslati nijedan cvijet od ovog proletnjeg bogatstva, 
nijednu traku zlata sa ovih oblaka gore. 
Otvori vrata svoja i gledaj u daljinu. 
U svom cvijetnom vrtu skupljaj mirisne spomene 
na minulo cvijeće prije stotinu ljeta. 
U radosti svoga srca da osjetiš živu radost 
koja je pjevala jednog proletnjeg jutra 
šaljući svoj veseli glas preko stotinu ljeta.

Rabindranat Tagora

Znam,
mora biti da je tako:
nikad se nismo sreli nas dvoje,
mada se trazimo podjednako
zbog srece njene
i srece moje.
Pijana kisa siba i mlati,
vrbama vetar cupa kosu.

Kuda cu?
U koji grad da svratim?

Dan je niz mutna polja prosut.

Vucaram svetom dva prazna oka
zurim u lica prolaznika.
Koga da pitam,gladan i mokar,
zasto se nismo sreli nikad?

Il je vec bilo?
Trebao korak?
Mozda je sasvim do mene dosla.
Al' ja,
u krcmu svratio gorak,
a ona
ne znajuci-prosla.

Ne znam.
Ceo svet smo obisli
u zudnji ludoj
podjednakoj,
a za korak se mimoisli.

Da,mora da je tako…

                           Miroslav Antić

Evo jedan tekst a usput i poezija mladog Amira Šulića

http://www.etrafika.net/index……opast.html

TJESKOBA

U hladnoći jasnih, samotnih visina,
Prolaznost ne skriva brazde svoga toka,
Nestaše iluzije, ta opojna vina,
Samo istina se smije, prazna i duboka!
Pjesma koja kida tkivo mojih grudi,
Ne stiže do ušiju niti jednog bića,
Pustinja izmedu mene i ljudi
Žudno guta glas svakoga otkrića.
Samoća otkriva tajnu ništavila,
Daje mu slobodu da buja i raste,
Bez najmanjeg srama, ništa ne bi skrila,
Prinosi mu krv, ožiljke i kraste!
Sve je ponor, bezdan koji vreba,
Moje ništavilo prožima sve kutke,
Padati, tonuti, patiti sad treba,
U iskonu što nas pokreće ko lutke!

STVARANJE

Isklesaću te, bezoblična stijeno,
Oštricom tuge i neizmjerne bijede,
Izgubićeš mir u okrilju njenom,
Zbog spoznaje nesretne i blijede.
I ne pitaj mene, zakon slijepi,
Zašto moraš patiti i propasti,
Iako te muči i nimalo ne krijepi,
Ta ce ti se tamnica još i dopasti!
Zato iscrpi najveće muke,
U vlastiti bezdan hrabro se vini,
Propadni i uskrsni od vlastite ruke,
I na pola puta premoren počini!

PRINCIPI STVARNOSTI

Proždirući sebe život postoji,
Viče, ćuti, plaši se i ljuti,
Iako nebrojeno bića kroji,
Ni trunku ništavila neće otkinuti.
Tinja tama ostrvima svjetla,
Ustreptale oaze u beskrajnoj noći,
Koja niti sa krikom pijetla
Nikada nad nama neće proći!
Taj pohlepni život i tame sila,
Vode drevnu bitku stariju od svijeta,
Rat izmedu bola i ništavila,
Po kojoj i nebivstvo postoji i cvjeta!

PRVA ZORA

U tebi tek prva zora sviće,
Proljeće krasi neobuzdanu kosu,
Nemir pokreće cijelo biće
Da jutarnju skupljaš rosu.
Za tebe je život neiscrpan dar,
Šarena paleta beskrajnih mogućnosti,
Za mene bijaše prozaična stvar,
More bola bez promjene, budućnosti.
Već mi je starost uklesala bore,
Naivna mladost kratkog je vijeka,
Prebrojah zvijezde, planine i gore,
Vidjeh bezdan koji spokojno me čeka!
I kad me obuze tama duboka,
A svijet postade tamnica beznađa,
Vidjeh dva nemirna, vrela oka,
U kojima se tek prva zora rađa!