IMENA – M. Antić

Pronađeš negde nekakvog Mišu,
nekakvog Gorana,
Dragana,
Svetu,
pronađeš drugare nalik na sebe
i staneš tako i ne veruješ
da ima neko kao ti- isti,
na ovom drukčijem svetu.
I ništa ne mora da se kaže.
Sve se unapred zna i razume.
Možda te neke Mire sad traže?
Možda Gordana neka ne ume
bez tebe,
Jelene,
Milice,
Vide,
do nekog ogromnog sunca da ide?
I ne znaš koliko kao ti – takvih
večeras ponovo nekog nemaju.
I ne znaš koliko kao ti – istih
za susret sa tobom baš sad se spremaju.
I ne znaš ko su to, kao ti – divni
i što su jastuke suzama vlažili.
A lepo ste se mogli sresti
samo da ste se malo potražili.
I krećeš u život s pogrešnim nekim.
S drukčijim nekim.
Nekim dalekim.
A Boris,
Vera,
Vladan
i Sanja
još uvek samo tebe sanja.

anthony said:

Čovjek u ogledalu

Pobjediš li lako u životnoj trci

I želiš zahvaliti sreći

Ogledalu priđi i pogledaj dobro

Da vidiš što će ti reći

Što misli tvoj otac, majka ili žena

Do toga ti je, naravno stalo

Ali najviše trebaš pohvalu onog

Koji te gleda kroz ogledalo

Mnogi će misliti da si sjajan

Na putu te ništa ne koći

No tip u ogledalu zvat će te gadom

Jer mu ne gledaš u oči

Njemu se najviše svidjeti moraš

Sve ostalo ode u dim

Jer najteži životni test ćeš proći

Tek kad se sprijateljiš s njim

Sve ljude možda povučeš za nos

I zaslužiš kakvu medalju

No dobit ćeš samo gorčinu i jad

Prevariš li sebe u ogledalu

by Dale Wimbrow, (c) 1934 

Vrh!!!  :))

Hvala ti za ovo! :)

Ovo ide u ''moju arhivu'' <3

1924.
Preveo: Zvonimir Golob
NOĆAS BIH MOGAO NAPISATI

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.

Napisati, na primjer: "Noć je posuta zvijezdama,
trepere modre zvijezde u daljini."

Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a ponekad je i ona mene voljela.

U noćima kao ova bila je u mom naručju.
Ljubljah je, koliko puta, ispod beskrajna neba.

Voljela me, a ponekad i ja sam je volio.
Kako da ne volim njene velike nepomične oči.

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Misliti da je nemam, osjećati da sam je izgubio.

Slušati noć beskrajnu, još mnogo dužu bez nje.
I stih pada na dušu kao rosa na pašnjak.

Nije važno što je ljubav moja ne sačuva.
Noć je posuta zvijezdama i ona nije uza me.

To je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Duša je moja nesretna što ju je izgubila.

Kao da je želi približiti, moj pogled je traži.
Srce je moje traži, a ona nije uza me.

Ista noć u bijelo odijeva ista stabla.
Ni mi, od nekada, nismo više isti.

Više je ne volim, sigurno, ali koliko sam volio!
Moj glas je tražio vjetar da takne njeno uho.

Drugome. Pripast će drugome. Ko prije mojih cjelova.
Njen glas i jasno tijelo. Njene beskrajne oči.

Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim?
Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug.

I jer sam je u noćima poput ove držao u naručju,
duša je moja nesretna što ju je izgubila.

Iako je to posljednja bol koju ni zadaje
i posljednji stihovi koje za nju pišem.

1924.
Preveo: Zvonimir Golob