Slavko Kukec - PiPi & Nevenka Nedić - Medinea | Pjesnička kavana | Forum

A A A

Please consider registering
guest

sp_LogInOut Log In sp_Registration Register

Register | Lost password?
Advanced Search

— Forum Scope —




— Match —





— Forum Options —





Minimum search word length is 3 characters - maximum search word length is 84 characters

sp_Feed Topic RSS sp_TopicIcon
Slavko Kukec - PiPi & Nevenka Nedić - Medinea
Topic Rating: 0 Topic Rating: 0 Topic Rating: 0 Topic Rating: 0 Topic Rating: 0 Topic Rating: 0 (0 votes) 
November 28, 2011
8:58 pm
PiPi

Poezijoljubac
Members
Forum Posts: 554
Member Since:
November 18, 2011
sp_UserOfflineSmall Offline

       Prvi su stihovi nastali 08. listopada 2009 godine. Napisano je preko sedamsto stihova, iako smo planirali napisati mnogo više od toga, pjevanje je ipak ostalo nezavršeno. Naše pjevanje je vrijedno spomena i zaslužuje posebno mjesto u našim srcima i kao takvo ga želim prikazati ovdje. Temu za dijalog je dao sam PiPi, no o razvijanju radnje odlučujemo oboje i to na način da nam se u naizmjeničnom pisanju pruža prilika donijeti iznenađenje, nešto neočekivano i nepredvidivo. Stihovi su pisani u jedanaestercima, jer oboje gajimo veliku naklonost prema Petrarcinim sonetima.

       Pjevanje govori o siromašnom mladiću zaljubljenog u djevojku koju je otac predodredio uglednijem mladiću. Pišući o toj ljubavi vraćamo se u prošlost kada su mladići svojim nedostižnim djevojkama pisali pisma i stihove nastojeći njihovu ljepotu prikazati dostojnom svake patnje i muke. Nadam se da ćete uživati čitajući jednako koliko smo mi uživali stvarajući te stihove.

                                      Nevenka Nedić - Medinea

November 28, 2011
8:59 pm
PiPi

Poezijoljubac
Members
Forum Posts: 554
Member Since:
November 18, 2011
sp_UserOfflineSmall Offline

PRVO PJEVANJE

 

MEDINEA:

U zraku miris, u oblacima sjaj,
a na meni čuvstva ljubavi nove.
Plivam kroz san u zagrljaju nade
misleći na ime kojim se zove,
Serafin koji me odvede u Raj.

Nit' vrsno cvijeće božice Lade
ne doliči boji njegova oka,
jer taj Serafin, zanosit i divan,
dade mi i piti čarobnog soka
da mi ispere sve ljubavne jade.

PIPI:

Lijepo sam od tebe imenovan,
kad k`o anđel dobri u pjesmi slovim,
al vrijeme sad je da istinu zborim,
ja sam PiPi s očima vrckavim
u stihovima tvojim priželjkivan.

Medinea ti si, rad koje gorim,
Ljupkost i ljepota za koju ginem
pa mi stihom teku vatre i boli,
lako se rad toga put neba vinem,
da o ljubavi vječnoj slatko zborim.

PIPI:

Kad reć`  bi mog`o, kol`ko srce voli
to rekao bih riječima ovim:
Zamisli nebo munjama protkano,
noć, hladnu kišu na očima mrtvim,
izgubljenu nadu, mene što molim!

MEDINEA:

Ako je za svesilnu ljubav rano,
patnjom u vječnosti neka me kazne!
Klanjam se Bogu i prirodi divnoj,
sjetna im pružam ruke bolne,  prazne,
jer ovo okrepljenje mi je dano.

Duša mi bješe u odori sivoj
k'o tmurna magla jedne zimske zore
dok ne upoznah te, dok ne pružih san
očima što danju i noću gore
nad nebom crnim, nad sudbinom kivnoj.

PIPI:

Zar preko brijega vjetar mirisan,
to notu šalje tvog slatkog uzdaha,
da me mami, da me strašću nahrani
da prijateljstvo živi bez predaha
ko i ovaj stih u dahu ispisan.
MEDINEA:

Zar uživat ću u krvavoj rani
i piti napitak smrtnog otrova
ako ti riječ ljubavi ne slovi?
Ne steži nam srca poput okova
već ih slatkim poljupcima nahrani!

PIPI:

Gaj zeleni, gdje sijeku se putovi,
poslije sata trečeg` u sjeni lipe
još dok cvrkut ptica očarat može,
ljubavnike što u strasti kipe;
trajati će minute ko vjekovi.

Al miris i mekoća nježne kože,
i oči iskričave pune nade,
i usne, i kose na ramenima,
što izludit mogu svako čeljade,
i lice; zar čekat je teško,Bože?

Nestrpljivost imam u koracima,
dok Sunce po sred neba žarko sjaji,
a pogled mi ljubi one daljine
rad` kojih  žude srca otkucaji;
kreni, prema sjenovitim mjestima.

MEDINEA:

Boje neba u nitima haljine,
a lice – ozareno tugom, sjetom,
jer u duši nosim nesretnu vijest
koja rasporit će srca mačetom
ljubavnicima Sunca, mjesečine.

U toplim grudima mi čista savjest
no na usnama gorke molitve žar!
Zar ljubav uvijek voljena nije?
Molim Svemoćnog samo jedan dar:
obdari dobrotom očevu svijest!

Stupih na prag, žuto Sunce me grije,
po obrazu; nečije grubo lice
zaustavi me tada nasred puta
da zbori kaznom, a ja – poput ptice
sama u kavezu, tuga me bije.

PIPI:

Zar sat je proš`o il dva, sudbo kruta?
To sjena izdužena otkrit želi,
da oblik će nestat` u noćnoj tmini
ko kad bez riječi tu istinu veli;
ljubav danas neće bit` dodirnuta.

PIPI:

Čekat` ću još trenutak u tišini,
još zvijezde nisu zasjale sjajem,
onim, što u očima njenim vidim
dok s usana ljubav njenu pijem,
čekam nadajući se toj milini!

MEDINEA:

Crveni obrazi, k'o da se stidim
poput djeteta mila, al' u plaču
jer iz ruke mi otac uze želje
(na putu k tebi), tu želju najjaču.
Raspline se ona u duševni dim.

A otac, pun nevjerne znatiželje
priupita me za polazak i put.
Htjedoh priznati, al' me uznemiri
njegov glas čujan, stasan i nježno ljut.
Postadoh sjetna, izgubih veselje.

Zavjese plešu, vjetar kroz njih piri
dok pišem pismo ljubavnim slovima
ljubavniku svom, što vjerno me čeka.
Pisah mu da sanjam ga u snovima,
no protiv nas su zvijezde, svemiri!

MEDINEA:

Vidjeh dječaka, sakriva ga smreka
i poslah po njemu ljubavne rime
duboko, u to sjenovito mjesto
gdje očekuje me tvoje lice, ime,
zagrljaji, san do kraja vijeka.

PIPI:

I čekanje sad više ne bi isto,
zlokobne misli mira mi ne daju
ko kad tmina ugasit hoće žudnju
dok nemir i bol mjesto nje jačaju,
jer oči ne vide puteljak čisto.

Kiticu cvijeća što skupih za nju,
sad ruke premeću što nadu gube,
jasno bi bilo svakom drugom stvoru,
( osim meni, da vidjet neću tebe )
što se sve više dajem tugovanju.

I kad prvi glasi zvijeri dopru
iz dubine sada već mračne šume
ja krenuh kući, ne poradi straha;
već s mišlju da u satu kasnome
sve tužnije misli u me naviru.

PIPI:

Blizu prvih kuća, uzeh predaha
i dok sam slušao pjesmu zrikavca,
stiže dječak ko da ga zvjerka goni.
Tražim te! Medinea suzna lica
pismo ovo šalje, teškog uzdaha.

MEDINEA:

„Najdraži! Tuga mi tijelo lomi,
znam: silno žudim, a vidjet te neću
ni taj dan, željan proljetnih dodira.
Kako na koži osjetiti sreću
kad' rad' drugog' crkveno zvono zvoni?

Da, dragi moj! Duša mi nema mira
jer otac me već za drugoga sprema
i haljinu bijelu nosim često.
U mirisnoj kremi mirisa nema,
ne svira za nas melodična lira!

No opet! Oko srca mi tijesno
pa plačem – poradi ljubavi naše -
jer ne vidjeh te (a željna sam bila),
jer zlokobne sile vatru mi gase,
stjenovito postat će naše mjesto!

Borit ću se, k'o lavica i vila,
za čast naših osjećaja i snova,
no ako u lipnju, zadnje subote,
oglase se gorka crkvena zvona,
ne pati za mnom – ti mi čuvaš krila!“

PIPI:

Rad` slova svakog još više, ljubim te,
al suzne oči sad nebu govore
i zvijezdi svakoj nek još više sjaji;
u sjaju spavaj, kad tuge umore
to krhko tijelo kom ljubav krate.

Oh Bože, srca zadnji otkucaji,
iz ovog tijela pripast će Tebi;
al molim te u ovoj tuzi,boli
čuvaj joj usne da drugi ne ljubi,
onu što srce nikad ne zataji.

Sad mi valja poći kući gdje toli
dugo u noć postelju grlim, stišćem,
jastuk kvasim, kad oči ti ne vidim
ko kad zimi rad` studeni cvokoćem,
u praznoj sobi s mišlju što voli.

MEDINEA:

Krevet tamno plavim cvijećem kitim
i suzama mislim o melodiji
udaraca skrušena srca moga,
jer kameniti su plesni podiji
kad' u zagrljaj plesom k tebi hitim.

Njegova ljubav opasna je droga
koja pokrit će mi zemljom tijelo
i obući mi haljinu vijekom
crnu; samo pahuljasto bijelo
nosim uz otkucaje srca tvoga!

November 28, 2011
9:15 pm
PiPi

Poezijoljubac
Members
Forum Posts: 554
Member Since:
November 18, 2011
sp_UserOfflineSmall Offline

DRUGO PJEVANJE

 

PIPI:

Zora u tišini ne mogne svanut`,
gužvam pismo, stoti put čitajući
oh, njeno bolno pismo suzom kvasim,
dok mi ruku, srce vodi pišući
te stihove kojima ću je zovnut`.

„Najdraža! Ja ti osmijeh donosim,
i s novom zorom još više volim
zato tužna nit` trena nemoj biti
s novim danom još te više želim
da svakome stvoru tako prkosim.

Oh, dragi moj! Srce će govoriti
u sjeni podno stare lipe, danas;
sutra il dan dok život u me kuca
i prestat` živjet` neću dok čekam čas
kad poljupce naše nećemo kriti.“

MEDINEA:

Bijeda je poput okrutnog suca
dosudila bijedu dušama našim!
Ispustih suze, orošene kose,
što bjelkasto lice učini lakšim
trena kad' majka na vrata pokuca.

Oči joj čudesnu radost nose -
papir ispisan rimama i stihom.
Ta moja ljubav još me silno želi!
Riječi čitah u šapatu tihom,
te riječi koje mi ruku prose.

Kada bi se naši poljupci sreli,
vječnost bi postala naši trenuci:
morska pjena u zagrljaju snova,
tvoj glas k'o latica u mojoj ruci,
dodiri, ljubav - sve što bismo htjeli!

Tada majka prepozna tvoja slova
i ime, potpis na rubu papira.
Gdje živi zaštita, ako ne u njoj?
Te noći sanjah zvuk ljubavnog pira.
Vidjet ću te! Kad' zaspi noćna sova.

PIPI:

I kad poče dan u hvali Gospodnjoj,
s cvrkutom ptica i zrakom Sunca
a miris rose i poljskog cvijeća
ispuni sobu dahom povjetarca;
nestane trag tuzi cjelovečernjoj.

Vatra na ognjištu iskri i plamti
Doručak sprema moja stara mati:
Tko li je kriv za taj zlatni osmijeh?
Pa tako stane pitanja redati,
radoznala al s puna brižnosti.

Ne pitaj majko rad` koje oživjeh,
rad` koje plačem il se osmjehujem,
ne pitaj za ime jer ne kanim reći
to tajit` obećah to joj dugujem,
drugačije li činim, činim grijeh.

Neka ti utjeha srce lijeći;
lice ćeš vidjet kad dođe vrijeme,
i prva doznat, ime njeno milo,
do tad` majko usne su mi nijeme,
molim te, ti se smiješi mojoj sreći.

Zar ja to čujem da je zagrmilo,
oh majko, ne reci, istina to je!
Na put se spremam i susret s dragom,
gdje nestaju s neba plave boje
zašto se Sunce sad od mene skrilo?

MEDINEA:

Jutro odiše mirišljavim tragom
tvoje prisutnosti sred moje kože.
No uskoro će tog maštanja sjena
bit' ispisana tvojom rukom, Bože,
bit' ispunjena neviđenom snagom.

Proljeće, sjaji, nježna boja tena,
cvrkuti ptica na granama živim,
pupoljcima ogrnjena svečanost
i vitez - ushićena mu se divim
jer gospa sam, njegova čast i žena!

Sa mnom je Duša Zemlje, krči most
kojim dolazim do njegove duše!
"Grmljavina će doći." - mrmlja oblak
i ja ga čujem, a vjetar što puše
šapće mi da dolazi nezvani gost.

I zaista! Nakon zore pao mrak
nad očima željnih tvoga pogleda!
Neželjeni izabranik srca mog'
zove me imenom slađim od meda,
udiše moj miris kroz jutarnji zrak.

PIPI:

Zar potopa moram gledat` bibliskog`
i prisjećat se suza što sam lio,
kao što lije ovo nebo danas
kad dan je prošao a da nisam volio
usta nježnost i oka ti bisernog`.

Dok nebo plaće nema mjesta za nas;
stara lipa svjedočit sjenom neće,
nit stope žurne na putu prašnjavom,
nit ptice, nit zvijeri vidjet nas hoće,
znam da ću ko i nebo biti noćas.

Tugo zar tužnijom možeš bit` kletvom,
kad oka pogled u daljine pružaš,
da prepoznat` mognem onog što hoda
putem kojim draga moja, ti vladaš,
oh, aveti; srce probadaš javom!

MEDINEA:

Iz ruku mi nestade sva sloboda,
on me zagrli kao najveći spas!
Oh, Amore, svesilni ljubavniče,
zar ne čuješ nespokojne duše glas?
Suze su slane kao morska voda.

"Moj san! On mi u zagrljaju niče." -
reče mi vitez, nesuđen srcu tom.
- "Dajem ti svo bogatstvo koje imam.
Raskošni vrtovi će nam biti dom,
podanici ti ime časno diče."

"Ali viteže, u ljubavi si sam.
Moji osjećaji ne pripadaju
tvome srcu, nego srcu viteza
za kojeg niti zastave padaju,
za kojeg se ne gradi kameni hram.

Ti si sred mojeg srca poput reza,
ruka koja drži taj krvavi mač!
Nek' mi oprosti tvoja duša smjela,
ali ne žudim njoj! Evo, stiže plač,
oslobodi me, slomljena sam breza."

PIPI:

Što mi je činit, već krenut put sela,
nek me kaplja ne sprečava iz neba,
da pohitam žurno u njene dvore
utjehu mi srce bolno sad treba;
da nije on taj kog bi ona htjela.

Neću li vidjeti ono najgore
u sjenici posred vrta zelena,
međ` ljiljanima gdje se ljubi, dragu,
gdje odoljet nije mogla rumena
dok kaplje sitne po licu romore.

Oh, sretan ću bit kad raskinem spregu,
što otac joj kuje s vitezom tim,
zar da ko ružica pod Suncem vene
rad zlata u kulama kamenitim
a ljubi, ljubi mene bosih nogu.

Sad oči već vide lice voljene,
tužna je ona dok njemu govori;
o, koda ga svojim životom moli,
a on sav u nekakvom čudu gori,
kad mu pokaže za kim ona čezne.

MEDINEA:

"Ne preklinji moju ljubav dok voli!
Reci mojoj duši da te ne ljubi,
ne licu što sada u te gleda bjesno.
Izdaješ me!, no tvoje srce gubi
jer grizem ti obraze poput soli.

Uz mene ćeš sjati, najljepša pjesmo
ikad' pjevana; njega zaboravi,
jer jedino ću ja ljubiti, silom
usne ti slasne, crvene u javi,
najveća ljubav sad' je gdje mi jesmo."

Izreče vitez zaigranim bilom
a ja, sva u palom cvijeću, strahu
vidjeh u daljini oči moga sna
kako motri me, rasipa u prahu
kapljice kiše sa ljubavlju milom.

"Viteže!" - kaže mi duša k'o da zna
da svjetlost je staza kojom će proći
njihove duše zaljubljene u čas
sjaja najveće zvijezde u noći.
-"Kada sam s tobom, ja sam korak do dna.

Al' zagrljaj Vam dajem, cijenim Vas."
I zagrlim ga sretna, sam' jedan tren
jer vidjeh njega, moju ljubav, moj dah,
jer namjera mi bješe da ode snen
od mene, da duša mi doživi spas;

Sanjah da ode, kao duševni krah,
i, odsanjah! Šapatom mi prozbori:
"Gospo, zar ja to olakšanje ćutim?
Sad' odlazim putem što strašću gori
da svi vide da ozdravih u taj mah."

November 30, 2011
5:35 pm
PiPi

Poezijoljubac
Members
Forum Posts: 554
Member Since:
November 18, 2011
sp_UserOfflineSmall Offline

TREĆE PJEVANJE

PIPI:
"Gospod je htio da očima vidim
suparnika kako ti u dvore kroči
i strašna me želja u srce dirne,
da vidim ljube li ga tvoje oči!
Oh, riječi su ovo kojih se stidim
al' bez ljubavi tvoje život gasne;
reci Medinea, sumnje ugasi!"
 
MEDINEA:
U vrtu leptiri lete, šaraju
cvijeće što dugu kosu mi krasi
čekajuć' na tvoje dodire strasne.
Riječi više dušu ne paraju,
već slave ljubav, njeno ime i čas
u kojem će poljubac biti bliži
vjernicima koji mole na sav glas.
 
PIPI:
Što to tvoje usne obećavaju,
Oh, zagrljajem čvrstim ti mi kaži
Da su ti u žudnji dugački dani,
I zbori jasno; ljubiš li me tajno?
 
MEDINEA:
Dragi! U zagrljaju ti ostani
da zborimo si ljubav, a ne laži,
stoga, znaj: ovo lice nije bajno
jer šapuće ti vrele osjećaje
koje mu duša uvijek sakriva
svaki put kada joj samoća daje
neki dodir, šum, nešto osjećajno.
 
Ako taj jedan zagrljaj otkriva
istinu mojih snova o susretu
dugo iščekivanom, odsanjanom,
grlit ću te k'o što ptica u letu
grli plavo nebo sve dok je živa.
 
PIPI:
Ti, što čežnju zoveš mojim imenom
i ljubiš otkrivajući mi sreću,
dopusti da cvijet jedan uberem
za gospu, jedinu ljubav najveću;
oh, ružu darivam ružom mirisnom.
 
MEDINEA:
"Dopusti da jednom suzom operem
ovaj trenutak dok gledam ti oči,
proljetne boje k'o mirišljavi dan!
Crvena ruža nek' krasi mi noći -
ta i ja ljubavno cvijeće berem
no jedino pupak tvojom rukom bran
može začarati dušu, dragi moj!
 
Ah, ja ljubim te više no ikada,
noću ti dajem poljubaca bezbroj,
ali tvoje usne više nisu san!"
 
PIPI:
Šuti, oh, šuti i ljubi me sada!
 
MEDINEA:
"Poljubac ti dajem, nek' ljubav cvate,
raspjevan nek' bude svaki stih, rima,
dok zagrljaji tu slast budno prate!"
 
PIPI:
Slatka si ljubav što u meni vlada!
Zagrljaj da traje želim danima,
trenutak ovaj zašto vječnost nije
pa ga prilika, što korača, kvari?
Ljubavi, kratko traju čarolije
a otac tvoj čini nas žalosnima.
 
Odlazim, da ga prizor ne razjari,
Sutra pod lipom, ljubit ću te opet
i šaputati slatka obećanja,
još poljubac jedan za novi susret,
i osmijeh nek' ti lice ozari.
 
MEDINEA:
"Taj zadnji čas slavit će nam sjećanja,
darivati nas uvijek iznova
lijepom, tako blaženom slobodom
i vjerom da nismo k'o dio snova
nego ljubavnici vječnog vjenčanja!
 
Ljubim te, ti moj si spasonosni dom
kojem trčim sama i u samoći.
Stoga, ne boj se; otac korakom
postaje sve bliži, i ja ću poći
da pod starim teretom ne ćuti slom.
 
A sada: zbogom, zbogom! Zborim lakom,
tihom riječju, jer vječnost je prekratka
i ljubit ću te opet, zanesena!"
 
PIPI:
Duga noći, što prođeš bez užitka,
uspomena si sad' u smijehu slatkom
što ga upijam s lica rumena,
lica što ga krije ove lipe hlad;
mila moja, kada do daha dođeš
na izvor ću te povesti, a dotad
zbori, je l' si od oca prekorena?
 
MEDINEA:
Rekoh: srce, ako za laži pođeš,
sjeti se okusa usana mekih
i šaputanja, tog' ljubavnog daha
koji još odzvanja poput rijetkih
nota što osluškuješ kada prođeš
ateljeima strastvenih uzdaha!
Tad' nije ni čudno da je zborio
samo tih šapat, nečujan za uši;
Mojem toplom licu je govorio
o slavi i čeznuću srca plaha.
 
Upita da li je ljubav u duši
taknuo vitez junaštva velikog;
već mještani hvale nevinost gospe
koju će blagosloviti sami Bog
mjeseca kada Sunce tlo isuši.
 
Najdraži! Dan, kada cvijeće pospe
svaki moj korak u zanosnom hodu,
bit će kao prvi i posljednji dan
vječne žudnje za Erosom; ugodu
tad' prikriti neću, jer tvoje stope

navješćuju Raj vječno iščekivan.
Pružam ti ruke, želim milovati,
oćutjeti kožu k'o jučer, danas.
Zajedno ćemo sudbu kovati
Jer nad nama je oblak nevin, divan!"
 
PIPI:
Zar te riječi što slušah maločas,
ti, ocu strogom, rekla si otvoreno,
sve hvale imenu mojem dodala?
Oh, da mogu te voljet' uzvišeno
skrbiš sebi opravdanje ovaj čas!

Na putu Sunca sva si zaplamsala;
da osvježiš si lice sad' krenimo
prema izvoru, vrutku naših strasti.
Od pogleda skriveni biti ćemo,
oh, da ljubav bi bolje upoznala.
 
MEDINEA:
U vjernosti želja će nam porasti
kada progovorim ti o snu, noći,
(tamnoj, jačoj i od gordijskog čvora)
koja obuze u mojoj nemoći
žed za tobom, tvojoj najvećoj časti.
 
Pada noć, a ja pod vlašću Amora.
Sanjah svečanu postelju bijelu
i samoću, tim bojama me grli;
tijelo mi bješe u odijelu
tame iz dubine najvećih mora.
 
Osjetih ti korak što k meni hrli,
žurno nosi lice tuge, jecaja.
Ustadoh se, hitam ti u zagrljaj
i ne ćutim toplinu osjećaja
dok te gledam - ta oni su umrli!
 
Sjena je tu, no dušu sad' čuva Raj.
Ti - moj vjernik za života i smrti -
posjećuješ odaje kazne moje
što tajne naše ljubavi zavrti
u smjeru sudbonosne krivnje! No znaj:
djetinje oči više se ne boje
vremena ostavljenog u ljubavi
jer gledam u prostranstvo sjaja, noći,
a ne okrutnosti želja u javi
što otrovaše vodu slatkog opoja.
 
Čuvstva se roje; sad' vidim i oči,
usne sto izgovaraju mi rime
pronošene dušom sa silnim strahom.
To lik je viteza što prosi mi ime,
kruni me krunom razapetom moći!

PIPI:
Oh draga, bol se lijeći smijehom,
a poljubac ovaj stvarnost je mila
uistinu jesam onaj što prosi,
tvoj dodir, poljubac, sva osjetila;
već te i majka želi zvati snahom.

Zar ovo vrijeme; ko vjetar u kosi,
ko ruka što klizi nagim tijelom,
il ko potočić ovaj što otječe,
i tren čak prkoseći žudnjom smjelom,
tebi i meni taj rastanak nosi.

December 2, 2011
8:43 pm
PiPi

Poezijoljubac
Members
Forum Posts: 554
Member Since:
November 18, 2011
sp_UserOfflineSmall Offline

ČETVRTO PJEVANJE:

MEDINEA:
„Tvoj slatki grijeh krvlju mi protječe,
radosno ga odijevam na sebe
poput marame natopljene octom;
što ako kivna sudbina ogrebe
nježnu nit svakog dodira, odsječe

vrpcu koja povezuje ljepotom
naše rime bajnih nam osjećaja?
Ah, rastanak! Nek' zaboravljen bude;
proljeće ushićeno, konac Maja,
ti pjevaš mi o strasti skladnom notom!

Nek' zastaje nam dah, nek' želje žude
više nego su ikada sanjale
dok vlada trenutak, iskra ljubavi!“

PIPI:
Tren onaj kad su joj oči procvale,
osjetih sram jedine mi požude;

oh, dok je čedna ležala na travi
poželjeh više od poljupca njena
to bi osjećaj, nedoživljen do tad,
al prevlada ona ljubav nadvišena
i sumrak što nas dvoje rastavi.

Danas žudim za njom više no ikad,
jer vidjet neću onih očiju sjaj!
-Pitam te brate, prijatelju vjerni;
Jel` me to Amor baci u zagrljaj
il žudnja u meni, glasa se ko glad?

Zbori jasno! Ne muči duh nemirni,
imaš li utjehu za srce žudno?

MEDINEA:
„Podno glave trava zelena, meka,
a iznad nas stablo procvalo, trudno,
izvor k'o da je kakav put svemirni

odnosi dio životnog vijeka
našim dušama u kratkom poljupcu.
Putene nožice on mi je prao,
A svoj miris ostavio u rupcu
da liječi boli poput lijeka.

Kada nam je dan tame trag predao,
ja prozvah još jednom ljubavi ime
i on me uze k'o slomljenu srnu
te poljubih snažne ruke što me prime
i sjajni pogled, kojim me gledao.

Sada mogu samo kleti noć crnu
što me rastavi od ljubavnika mog',
no doći će san, sanjat ću ga opet!“

PIPI:
Velim što vidim iz pogleda bajnog`,
ako Amor vlast ima i zna tajnu,

nije mu sudit` jer smutit` zna pamet
al ako ljuven pogled pohota je
u grijeh toneš i nisi za žalit`
stoga srce upitat moraš svoje
a ne čekat moj odgovor brzoplet.

Znadem i uzdam se da ću se divit`
nakani koju dobra dušu vodi,
ne sumnjam, kad već upitat me htjede;
vidi li se ljubav što srcu godi
u pogledu koji ne može se skrit`.

Reci više, kad gospu oči vide,
kakve su ti misli, što srce želi?
Oh, prijatelju teško o tom zborim,
um i tijelo ne bi isto htjeli;
uzvišeno i pohotno tad žude!

MEDINEA:
„Vladarice srca, rad' tebe gorim
dok bestidnik cjeluje ti obraze!
Zar zagrljaj bijaše tada gorak,
a ja pomišljah na strasti odraze?
Voljet ćeš me, kad' misli ti pokorim!“

- „Ta sa ljubljenim se kuje sveti brak,
moje misli Vi očarali niste!“
- „Zna li otac želje odabranice?!“
- „Postelje moje savjesti su čiste,
idem ka njemu ustupiti korak!“

- „Tako znači! Ti ni ne znaš granice
što ti je otac dao prema meni?
Tvoje tijelo moja vlast, naknada!
Kraljevstvo moje te nevinu ženi
da nam nasljednikom uljepšaš lice!“
 
PIPI:
Ne dopusti da tjelesno te svlada,
prije nego u srcu mjesto nađeš,
ako ti je mila ko što govoriš,
vrijeme je da njenom ocu pođeš
da ne priskrbiš, njoj i sebi jada.

To velim ti prije no što izgoriš!

MEDINEA:
„Volja očeva nije takve vrste,
Zar me pohotniku požude daje?
Vaša želja nema temelje čvrste.“

- „Pazi kako sa mnom, neuka, zboriš!“

- „Idem reći ocu da se pokaje
i odriješi me kobne sudbine.
Ta otac je! U njemu je utjeha,
a ne lažna ljubav poput Judine,
poput ove što Vaša čuvstva gaje!“

- „Poručit će bez imalo grijeha
da ti je milo postati mi ženom,
majkom nasljednika kraljevske loze.
Upravo gledam za njegovom sjenom
i u sebi ćutim žar osmijeha.“

PIPI:
Oh prijatelju, poznate su staze,
sad srce povest`  treba hitre noge,
jer istinite nakane su čiste
kad ugledam oči te gospe drage,
bol vidim! – Tko joj osmijeh njen uze,

mjesto sjaja oči joj pepeljaste.
Zbogom! – Jer ovaj tren u dvore idem,
pred vlast njenu, da milost za nju tražim
da pred oltar, sretnu, ja ju povedem
a zvuci zvona nek ju ne žaloste.

MEDINEA:
„Ako, pak, otac moj plač drži važnim
Prijatelj blizak postat` će srama hram.“
- „Ljubavnici! Gledati u vas je čar!
Kćeri, Prvi vitez bez tebe je sam.“
- „Oče! Vitez svetost smatra nevažnim,

dobrotu moju ne uzima k'o dar
već kuje pakosti i želje bludne
kad' mu u zagrljaju budem bila.“
- „Ne uzimajte te misli za sudne,
ona ne pozna bistre ljubavi žar!
Nalik je anđelu, zbori k'o vila
Al' bludnik uništi te čistoće trag!“
- „Bludnik? Kćeri, odgovori mi jasno!“
- „Prije no kroči na ovaj kivni prag,
Znaj, oče, samo njega bi ljubila!

Tišti me patnja, to rekoh ti kasno.
Nebeska me ljubav veže za njega,
kada ga poljubim, počivam sretna
i zbog snova tih okanih se svega,
jer zaljubih se, priznajem, opasno.“

PIPI:
Oh, rđa misao mi bezuvjetna,
da smaknem brzo, onog što mi smeta,
al nauk o tome ja ne naučih
već mudrost štitonoše mi prenijeta,
a ne viteštva, vrlina zaštitna.

Nemam hrabru ruku onih najjačih
stoga dvojim a i Boga se bojim
i od suludih misli pobjeć` moram
priklonit se onim uzvišenijim:
Da! Tako ovog trena ja odlučih.

Ako pak mognem, ljubav da dočaram,
možda riječ svoju pregazit htjedne
otac, kad već ocem se zove njenim
rad srca nježna od svog` što ga dadne
poradi radosti njene, na svoj sram.

MEDINEA:
„I sada te gledam očima snenim,
budi mi zaklon od gladne zvijeri.“
- „Laži sudbine! Sramotu nam zboriš!
Zar ćete ju čuvati u nevjeri?“
- „Ne igrajte se srcem zaljubljenim!“

- „Kćeri, tko je san za kojeg se boriš,
želim čuti njegova imena zvuk!
Nisam ni kivan - jer čistoćom zračiš,
ali volja je u meni prazan muk,
'zalud u ljubavi beskrajno goriš!“

PIPI:
Ako pak ocu njenom proturječiš,
pripast će ti mučna kazna velika,
stoga mudar u pokornosti budi,
budi što jesi, ne glumi drznika,
jer samo tako ugled svoj dvostručiš.

-To riječi su što čuh iz svojih grudi;
u kojima srce za boj se sprema,
jer bitka mu ova od svih svetija
kad za ljubav svoju dokaza nema
osim u očima za kojim žudi.

A želja ne bijaše blistavija,
nikad iskrenija no što sada je,
dan je ovo za;“biti il ne biti“
kad duša srcu volju potvrđuje,
da je bez nje, umirati vrjednije!

December 4, 2011
7:40 am
PiPi

Poezijoljubac
Members
Forum Posts: 554
Member Since:
November 18, 2011
sp_UserOfflineSmall Offline

PETO PJEVANJE:

MEDINEA:
U duši bukti osjećaja vrelo
i vapi glas za posteljom bijelom
da odmorim misli, te žari tuge,
da postanem u snovima cijelom
sanjajuć' ono što srce bi htjelo.

No najviše sjetna čujem sve druge
pokorne riječi što ruše nade,
što lome san o poljupcu potihom -
jednom ljubljeniku ljubavi mlade -
uz šaputanja, pod okriljem duge!

Kada bih mogla pjevati mu stihom
baš ovog časa, u bolima svojim,
pjevala bih rime o sjenci jave
čije se okrutnosti strašno bojim
ako mu nisam u zagrljaju tihom!

PIPI:
Čas je kad zidine me zaustave
i vrata okovana, što priječe
ulaz i pogled na odaje njene,
da u tajnosti još jednom mi reče,
kakve nakane su ljubavi prave.

Sjetih se pjesme pisane za mene:
„Najdraži! Tuga mi tijelo lomi,
znam: silno žudim, a vidjet te neću.“
ko što i ja sad žudim da smo sami,
pa da ti ljubim usne izljubljene.

„Kako na koži osjetiti sreću,
kad' rad' drugog' crkveno zvono zvoni?“
To stih  je što me u zbilju povrati,
te dam ruci da na vrata zazvoni,
jer u grudima imah žar plamteću.

Ding-dong dindili-dong! -Stanem gegati,
ding-dindili-dong, ding-dong, dindili-dong,
zvonce, koje na stih me podsjetilo,
„Na megdan sam spreman, kad začujem gong
za ljubav tvoju i život ću dati.“

MEDINEA:
Sve mi postade čarobno i milo
u mislima u kojim ljubav vlada,
no začuje se zvuk zvona na dvoru
i silna pomutnja tijelo svlada -
vječno bolesno, umiruće bilo.

Zatišje ulazi kroz svaku poru
da osjećaj boli više ne ćutim:
ona nestaje na tragu vremena
zaboravljenim putovima, slutim,
darivajuć' ljubav ljubljenom stvoru.

PIPI:
Oh, zašto vrata nisu otvorena
pa čekanje ovo ko vječnost traje,
gdje li je sad gospodar ovih dvora
jer uho mi korake razaznaje
a teška vrata još su zatvorena.

Sjetih se vode sa bistra izvora,
čim vidjeh gdje blijedo lice leži,
na travi mekoj, koda smrti hrli;
ne vidjeh da ikad bio sam brži
kad poletim k miloj odozgora.

U krilu mi lice što se bijeli,
na grud` ga tiskam s dahom se borim,
zar samo suzu poklonit joj mogu?
O, moj Bože! Nebu, tiho govorim.
Zar Ti nisu dovoljni svi anđeli?

Dovijeka ljubit križ na brijegu,
sudbu takvu, ako mi je prihvatit;
i mene istog časa sebi uzmi
ili će me vrazi kroz vječnost mlatit.
Ljubljenoj, davno sam dao prisegu.

Svi čuše u taj tren, gdje nebo grmi;
a zraka sunca milo lice nađe,
kroz gustu krošnju stoljetnog hrasta,
da obasja teške, usnule vjeđe,
oh, i radost neba da priskrbi mi.

Voljena mi sad` na rukama blista.
U pramen kose uplelo se Sunce,
dok joj uzdah, usnule budi grudi,
otkucaj čujem, tuče nježno srce;
progovoriše tiho njena usta.

Forum Timezone: Europe/Zagreb

Most Users Ever Online: 44

Currently Online:
5 Guest(s)

Currently Browsing this Page:
1 Guest(s)

Top Posters:

PiPi: 554

marija: 526

skorpijaj: 360

shadea: 339

songfordead: 240

duško lj.: 239

Member Stats:

Guest Posters: 9

Members: 3421

Moderators: 0

Admins: 1

Forum Stats:

Groups: 7

Forums: 27

Topics: 252

Posts: 4202

Newest Members:

Vl4669Da, Tina_dn, Oceanborn, Hec420, andreja99, Maja996

Administrators: admin: 43