San jednog pjesnika; postati pjesnik! | Pjesnička kavana | Forum

A A A

Please consider registering
guest

sp_LogInOut Log In sp_Registration Register

Register | Lost password?
Advanced Search

— Forum Scope —




— Match —





— Forum Options —





Minimum search word length is 3 characters - maximum search word length is 84 characters

sp_Feed Topic RSS sp_TopicIcon
San jednog pjesnika; postati pjesnik!
Topic Rating: 0 Topic Rating: 0 Topic Rating: 0 Topic Rating: 0 Topic Rating: 0 Topic Rating: 0 (0 votes) 
studeni 22, 2011
5:49 pm
PiPi

Poezijoljubac
Members
Forum Posts: 554
Member Since:
studeni 18, 2011
sp_UserOfflineSmall Offline

San jednog pjesnika; postati pjesnik! -I
Slavko Kukec – PiPi

Uvod:

U nakani velike zahvale, upućujem misao punu isprika, onom mladom pjesniku što priušti mi, u svojoj skromnosti stiha, inspiraciju rad koje, um mi ko dizel motor bruji! Ne samo njemu, isprike šaljem s poniznošću srca i onima koji će se pronaći da ko statue kamene za ukras služe, na zidinama što prekrasnu dolinu poezije međe.

Poglavlje:  I
Putovanje k oblacima

U  prvom svom postu, u svečanom objavljivanju svoje prve pjesme na ovom cijenjenom portalu pred naše oči, pred oči koje će u tome trenutku uistinu krvariti, gore spomenuti objavljuje jednu vrlo zanimljivu pjesmu, no ne bih da toliko obraćate pažnju na  pjesmu koliko na jedinstven naslov, uistinu jedinstven na cijeloj kugli zemaljskoj, možda se varam no ne znam niti jednog pjesnika koji bi mogao smisliti originalniji naslov: TOG SU DANA KRVARILE SUZE
napisano velikim slovima jer poštujem izvornost…a dakako i originalnost, sad tek vidim zašto za moje stihove kaže sve je to već viđeno i izlizano. Mislim da nije potrebno komentirati naslov jer svaki komentar bi ugrozio njegovu originalnost.
Poradi dojma u daljnjem tekstu citirati ću zanesenu mladost; (to je drugi pasus)
Poslije one prve pjesme koju je objavio, one s originalnim naslovom, nije ga bilo skoro pet mjeseci, napokon nova pjesma ovaj put vrlo kratak naslov, pazi da ne pobrka značenje riječi u dugom naslovu ( a valjda je naučio, jer bio mi je napomenuo kako je još mlad i da će naučiti ) kako god, kažem kratak naslov „ Grob “ .
Ovdje prenosim samo autorov komentar ispod pjesme, naravno onako kako ga je on napisao; sva slova „Č“ koja fale je upotrijebio kao kritiku meni kada je prigovarao da ne znam gramatiku…

Imali smo jednom ljubav,a ja sam imao pjesmu.Oboje,rekao bih,navika.Mlad sam umro, ne poznajuci buducnost.A Ti si zalila za nama.Ja nisam imao vremena.Pa nas cesto posjecujes, uvijek koristeci vjesto suze.Vjerujem da ih koristis i citajuci ovo....spontano,iskreno i noseno dubokim razocaranjem,pismo covjeka koji se dopusta zvati pjesnikom...

Moram priznati preskočio sam pjesmu na trenutak jer mi je pozornost privukao autorov komentar koji se nalazi ispod pjesme…dirljivo napisan mora se priznati, jer tko ne bi žalio mladića koji umire a nije upoznao budućnost…dirljivo, valjda žali za time što nije bio vidovit. Nadalje u tim dirljivim rečenicama koje slijede, opisuje u licu množine „ za nama“ , „pa nas“ istina da se naslutiti da je mislio na sebe i ljubav i sve bi to bilo ok da ga nisu zatrpali samog, a valjda je grobar zaboravio ubaciti ljubav u kovčeg, jer u pjesmi, pjesnik nam izričito kaže: „U crnoj zemlji,sam; „  Slijedi još jedna vrlo poučna rečenica, kao da je prepisana iz nekog savjetnika kako koristiti el.glačalo…ona suze koristi dok ga posjećuje, ona suze koristi dok čita, vjerujem da do sada niste znali kako se koriste suze…uzmeš upute o korištenju i naučiš…istina on je još mlad a valjda će naučiti. Nemojte mi zamjeriti što se nisam osvrnuo na pjesmu s nekoliko pohvalnih riječi, jedini razlog je to što je već kasno ( moram odmoriti da bi i sutra bio pri zdravoj pameti) a možda je i bolje jer pitanje koliko bih mogao napisati pohvalnih riječi za samu pjesmu..

Godina gospodnja 2009. bi već na izmaku i naš pjesnik odluči objaviti još jednu pjesmu,sad već treću po redu. Vidje on da mu to ide jer spomenute godine već je objavio dvije, dobio lijepe kritike, nekoliko petica pa pomisli zašto ne! Jedino vrijeme nije bilo na njegovoj strani, to vidimo po tomu što jedva da je stigao napisati nekoliko stihova.Da mu je falilo inspiracije za dvije tri riječi pjesma bi ispala skoro ko haiku. Vjerujem ja da će se on okušati i u tom stilu pisanja, zašto ne, složiš pet-šest riječi i evo ti pjesničke slave.
Vratimo se mi na temu, kao što sam rekao nije imao vremena pa napisa mikro pjesmu pod nazivom „Put“. Kratak naslov i još kraća pjesma, a ima i pravo što da svoj talent troši na neke duge pjesme kad svoju genijalnost kao pjesnik može iskazati i u nekoliko genijalnih stihova.
I eto odmah na prvu, već u prvom stihu,  „Zelena bijaše trava! „ otkriva nam ne sam da je pjesnik već i izuzetan botaničar, vjerujem da je poslije tog stiha viknuo eureka, eureka, a to možemo zaključiti po uskličniku na kraju tog stiha, o kako je bio samo uzbuđen.
Vjerujem da neće prihvatiti savjet jednog matorca od četiri banke koji ću sada i vama predočiti; moja malenkost pomalo izlizanog stihoklepca uvidjela je da kada se već pjesma zove, „Put“ mogao je možda napisati ovakav stih…“ Sitan kamen tucanik bijaše siv!“ to je isto tako genijalan stih tako da ništa ne bi izgubio od svoje pjesničke veličine a barem bi prvi stih bio u skladu sa naslovom pjesme, dakako mogao je naslov sročiti drugačije, možda, „ put života“, a to bi onda zahtijevalo i drugačije stihove o kojim sad neću govoriti.
Iako je pjesma izuzetno kratka ( to nije mana ) definitivno je uspio svojom domišljatom vještinom poručiti svojim čitateljima da je tu, stigao je u središte zbivanje, a to se vidi ne u jednom stihu već u dva od ukupno sedam; „ kad se pojavih“ , „ tad dođoh ja“. Stoga iskreno vjerujem da je to i tema ove pjesme bi bila; tu biti! – ovo je zgodno, i poznato, „ tu bi or no tu bi“
Spomenut ću još samo ( bez nekog komentara ) jedan lijepi stih,“ Prašina danas vijori! “
I tako prođe godina gospodnja 2009. nekima uzalud a nekima eto u pisanju poezije…

Preskočiti ću nekoliko pjesama, nadam se da mi netko neće zamjeriti te ih samo spomenuti onako usput; „Pjesma mrtvaca“, već iz nekoliko pjesma koje sam ovdje spominjao vidi se da naš pjesnik uživa biti mrtvac, a to je i razumljivo pošto tako mrtav i ladan može pisati svašta, a jednostavno ne može još jednom pošto je mrtav umrijeti od srama... mnogo on razmišlja i govori dok je mrtav, a valjda je to normalno u poeziji…
Spomenut ću ovdje i „ Pjesma nakaze“, onako samo usputno da ne mislite kako nisam uživao i u tim stihovima…
Možda je ovdje prilika spomenuti i vjernu publiku koju je stekao pišući poeziju, a koja ga velikodušno podržava, pa on u tom ushitu sve više i bolje piše, čovjek bi pomislio krenulo mu, inspiracija ne da kapa već curi…
I evo nas kod pjesme kodnog imena „ Sjedeći na balkonu jedne noći “ , baš kao što sam maloprije spomenuo, blagonaklona publika eto našeg pjesnika usporedi s jednim velikim imenom - Federico Garcia Lorca – dakako nitko mu nije spomenuo da im je zajednički možda samo riječ balkon, al dobro zato ja, to ovdje spominjem…
U spomenutoj pjesmi osvrnuti ću se samo na one stihove koji na kraju imaju upitnik, jer to su zanimljiva pitanja koja pjesnik postavlja. Poslije prvog stiha, kojemu ne mogu dokučiti svrhu, dolazi pitanje; „ Je li i meni posljednji dan? I bilo bi to pitanje na mjestu kada bi prije toga znali s kim priča, komu se obraća( pomislio sam na vidovnjaka) al se tek kasnije vidi da razgovara s leptirom, koji je crne boje a valjda radi dojma smrti, istina bilo bi glupo razgovarati s šarenim leptirom o smrti. Kao što rekoh zanimljivo pitanje, jer pita leptira, a leptir zna  da živi samo jedan dan, hoću li i ja..? E sad se tu vrača u stvarnost, a kako to znamo? To se vidi u sljedećim stihovima, jer leptir ne odgovara, razmišlja leptir o smrti al ne možeš od njega izvući ni riječ a kamoli stih. Eh, ta surova stvarnost, leptir ne priča!
Ma volim ja leptire u pjesmama zato sam se toliko raspisao o njima i njihovom zanimljivom životu, i ja sam ih imao nekoliko raznih boja u svojim pjesmama…
Novo pitanje, al ovaj put se ne vidi da je direktno upućeno leptiru, više je onako razmišljanje naglas, al tema pitanja originalna, hoće li netko žaliti za nama, znate u ovoj pjesmi je jako bitno kao i u nekim prethodnim da nikada nije sam kada ga netko oplakuje, zadnji puta je bio pokopan „on i ljubav“ a ovdje se valjda nada biti pokopan s leptirom…
Još ću samo spomenuti rime u ovoj pjesmi, da ne bude da ih nisam primijetio, dakako da jesam, prateći rimu u prvoj strofi mogu zamijetiti da u drugoj nije imao te sreće, kao i do samog kraja pjesme…
P.S. ako sam nekim slučajem dosadan, slobodno recite, pa ću se u nekom od novih postova više potruditi…

Jučer je padao snijeg u cijeloj Hrvatskoj i danas cijela nam domaja osvanu u bjelini. Valjda je Fortuna tako htjela pa možemo nastaviti u bjelini s naslovom slijedeće pjesme; „U bolnici“.
Znate ne volim baš raditi, a tko voli, od toga imaš samo grbava leđa a plaća uvijek mala.
I počnem ja čitati stihove, kad ono odmah fizikalija, isključim intelekt i napregnem maštu do te granice, već znoj krenuo, al ništa! Jednostavno nisam mogao sagraditi kuću od bijela platna, ma pokušao sam i od  crnog platna ( znam voli crnu boju, leptir , pokušao sam i od crvenog, i to mu je omiljena boja, one nesretne suze, a spominjao je i krv u nedavno postu kada mi se bio obratio s onom lijepom kritikom, o matorcu) , rek`o napravim kuću od crnog platna, poslije samo ofarbam u bijelo i to je to, mogu krenuti dalje s čitanjem, al ništa!
Ma lakše bi pročitao taj stih da je možda pisalo „ u kući poput bijela platna“ zamislio bih nešto u tom stilu i krenuo dalj.
Evo nas u bolnici, sad moram zamisliti dva odjela puna bolesnika, i otići na odjel intenzivne radosti, jer pisac nas tamo vodi, tamo crni kosac nadzire, vi`š nisam znao da on nadzire samo one sretne…stih koji slijedi „-posjeduje stare,krade mladost.“ neću komentirati jer ga ne razumijem u kontekstu pjesme, a već sam se i prije dobrano oznojio.
Slijedi opis bolnice u kojoj radi higijene i nije potreban crni kosac, tu se umire od nedostatka higijene. „Tu ljudi stoje poslagani;“, vrlo filozofski napisano jer stvarno se moraš zapitati kako je to stajati u redu poslagan,  valjda je to kao u trgovini na policama samo što u ovom slučaju stojiš, biće da je tako…
Na kraju kad sam već htio odahnuti, on ponovo valjda u nedostatku inspiracije prepisuje( ma sigurno je napravio copy-paste, što da se umara, nek se umara onaj ko čita) prvu strofu…
Slušao sam vremensku prognozu, kažu bit će toplije, a vidim da se snijeg polako topli, super jer ako dugo gledam svu tu bjelinu počnu me oči peckati, a valjda bi trebao i kod očnog ipak sam ja matorac od četiri banke…
Da ne zaboravim, ovdje je dobio već zabrinjavajući broj petica i pohvala nije ni čudo što još piše, neka ga, neka on samo piše…

Na godišnjem sam odmoru, radio puno prekovremeno pa se nakupilo sati, treba to iskoristiti, uzeo cijeli ovaj tjedan i šta ću nego kupiti tjednu kartu i vozikati se tramvajem po Webstilusu.
I sjedim ja tako na sjedalu broj trinaest, volim to sjedalo i taj broj, ostala navika od prije kada sam se bojao da me netko ne urekne, sjedim i gledam nepoznate ljude… kad negdje onako u pozadini skoro na kraj vagona neki klinac pjevuši poznatu melodiju…“ O, koko je divno biti glup!“ , pomislih a bilo bi ti bolje da pjevaš cajke i više paziš u školi, nego li pjevaš tu pjesmu. Misao mi prekine jedna fina dama, kristalnog ( al samo teoretsky ) osmijeha i pita; gospon jel slobodno tu pokraj vas, rekoh joj – da naravno, samo izvolite! U tom trenu zaboravih svoju misao o nesretnom dječaku s kraja vagona, i pustim misao da luta ( poput leptira) plavim horizontom tupog pogleda…
Jednog dana ću se zapitati, Jel uživala ona gospoja u vožnji pored mene, iako joj nisam rekao niti riječi više no što sam morao? Jednog dana, jednog dana….

studeni 22, 2011
5:51 pm
PiPi

Poezijoljubac
Members
Forum Posts: 554
Member Since:
studeni 18, 2011
sp_UserOfflineSmall Offline

San jednog pjesnika; postati pjesnik! - II
Slavko Kukec – PiPi

Uvod:

S velikom poniznošću molim, sve velike i male da mene koji uistinu jesam mali ne osuđuju velikim riječima i teškim osudama jer nije grijeh, željeti više, željeti bolje.
Osjeti li netko ironiju i gorčinu u redovima koje ispred javnosti i vaše oči s puno poniznosti želim pokazati, a namjere mi nisu, nad glavu vlastitu ,oblake tmurne navući i bijes oluja, već pred javnost iznijeti mišljenje, vašeg vjernog i pokornog sluge…

Poglavlje: II
Živjeti u oblacima

Za novo poglavlje i povratak, odabrao sam jednog novog – starog pjesnika, novog jer je to novi lik s novim osobinama i vrlinama u romanu „ San jednog pjesnika; postati pjesnik! , a razlog zbog kojeg ga nazivam stari je jednostavan , ima mnogo pjesama objavljenih u ovom virtualnom gradu punom anđeoskih duša, sjena, gutača plamena, živih i mrtvih pripovjedača...
Kodno ime: doje, a pjesme svoje potpisuje sa ivan. Zašto sam odabrao baš njega, teško je reći, možda zato što u posljednje vrijeme često po prozorčiću svojim razigranim prstićima piše…skoro redovito to su pošalice male…
Uvidjevši da sam u prvom poglavlju, nesvjesno odabrao prve početke znanog nam mladog pjesnika, ovaj puta odlučim se ići od kraja, a kao što će se u nastavku i vidjeti , valjda je Fortuna tako htjela….
Povratak s izabranom pjesmom koja se zove „Vraćam se“. Htio sam i prije progovoriti o temi koju ću sada obrazložiti, al eto nije bilo vremena, nisam-nismo marili pa tek sada javno o tome kanim izreći svoje mišljenje. Radi se o jednoj lijepoj melankoličnoj slici( ulje na platnu), za mene prosječnog promatrača skoro remek djelo visi na zidu al naopako. Morao sam glavu nakrenuti, znate u onaj položaj iz kojeg se na toj slici može nešto s jasnoćom razaznati…
Zašto to rade? Da, da, ta slika je pjesma koja se zove vraćam se, u prvoj strofi s preciznošću virtuoza jednostavno presijeca dijelove opisa i pejzaža  i prebacuje u drugi stih..i tako dobijemo tri stiha koji svaki za sebe nemaju onu finoću i jasnoću, osim kada onako kao ja malo nakreneš glavu…u sljedećoj strofi, dva stiha „ljeti preko podne“ i „listovima oleandera „ pokušao sam dokučiti smisao i tih riječi  i stihova u cijeloj pjesmi, možda ih je zabunom napisao malo više gore negoli dolje al nije…ne vidim smisao niti u jednom slučaju( ostaje mi utjeha da je možda greška kod pisanja). A onda u trećoj strofi shvatim napokon… da se on to s nama samo poigrava i da ustvari strofe nemaju veze između sebe, bolje da šutim, tko zna možda je to neki novi stil pisanja a ja neuk tu lupetam gluposti, da bolje mi je da ne idem dalje...
Jedino bih još ukazao na onaj stih koji opisuje sat; „Kazaljke su zdravo klimale“ …nisu samo kazaljke klimale, već je i cijela pjesma isto tako klimava…

Noć je pala, tišina se udomaćila  kao da je oduvijek u ovoj sobi, čitam poeziju, mislim da čitam poeziju, tražim poeziju pod naslovom „ Živ i nezdrav“ ,pravim bilješke, razbacane misli u tisuću ružnih riječi…dobar stih „ tisuće je ružnih riječi“ …
Bojim se da je to sve za sada jer nadalje kako čitam koji stih imam osjećaj da je pomalo dezorijentiran i da se ne snalazi u prostoru i vremenu ili mi se to samo čini radi čudno postavljenih riječi…shvaćam smisao onog što je htio reći; Netko je uputio tisuće ružnih riječi u njegovom smjeru, to znači da nisu isključivo upućene njemu ili možda jesu, odgonetnut ćemo valjda do kraja pjesme…Treći stih mi je uistinu čudan ako je to uopće stih, prije bih rekao da je to samo riječ koju nije znao gdje bi ju stavio pa ju je stavio u zagradu„ (točka) „ ili je radio samo djelomičnu lekturu pa je to zaboravio obrisati…U četvrtom stihu dolazi do laganog zapleta( mislim spleo se u svoje stihove) pa donosi zaključak, „valjda sam ih zaslužio“ i to bi bilo ok da smo u prijašnjim stihovima mi zaključili kako su one riječi njemu upućene, nažalost još nisu...
Nadalje…Novi stihovi, stare brojke i pogledi, ponovo zaplet i zaključak…bla, bla, bla…dosadno i zamršeno do pred kraj pjesme…o da ne zaboravim zanimljive riječi koje upotrebljava u tom djelu; zluradih, gnjilih..one su to samo radi nekog jačeg dojma a koji je upropašten svim zapletima i raspletima…kako rekoh do pred kraj kada imamo seriju stihova koji glase;
„Ali isto sam toliko puta
Ustao i prošao neozlijeđen
U isto toliko
Minulih situacija“
Poslije ovih stihova uistinu sam se uvjerio da ne čitam poeziju, za njega mi je drago što je ostao neozlijeđen no vjerujte mi ozlijedio je mene, moj um, tko zna možda budem imao i trajnije posljedice…noć je i uskoro se spremam na spavanje, možda bi bilo dobro da pogledam neki horor film prije spavanja, jer bolje bi bilo da sanjam Krugera iz ulice brijestova nego li tisuće zluradih osmijeha…..

I tako po redu evo nas na trećoj pjesmi pod imenom „Tanani užitci“.
Ovdje ću se osvrnuti na jedan bitan detalj a kojeg pjesmici vrlo često upotrebljavaju, prije no što išta kažem o samoj pjesmi.
Tko bi rekao da su u poeziji bitni i oni najmanji detalji, detalji vezani za vizualni izgled same okoline u kojoj se pjesma nalazi. Konkretno vezano za ovu pjesmu je detalj proreda, vjerujem da pjesnik vjeruje kako za potpuno uživanje u ovoj pjesmi je od presudne važnosti trostruki prored. Nađagam iz kojeg razloga je bitan takav prored, valjda se kada je veliki prored između stihova pjesma sporije čita jer ipak treba oku da dođe do sljedećeg stiha…kad se sve na kraju zbroji duže traje osjećaj ispunjenosti stihovima, da nije jedini koji ima takvu tehniku vjerujem mogli ste se mnogo puta uvjeriti, a sad znate ili kao i ja možete pretpostavljati koji su pravi razlozi tomu…Moram tu spomenuti i mnogobrojne koji su razvili još savršeniju tehniku u poeziji a ona podrazumijeva i obaveznu sliku negdje blizu napisane pjesme, ti pjesnici-prefriganci izabiru slike koje ponekad u potpunosti a ponekad samo djelomično uspiju dekoncentrirati čitaoca, pa oni jadni ne mogu u potpunosti uživati u poeziji stihova. Ma sigurno znate otkud našim pjesnicima takva ideja, to su vidjeli jedanput kod onih Japanaca al pošto ne znaju japanski nisu „skužili“ da se kod njih po slikama pišu stihovi…nego oni po svom, pored slike…E, sad bi mogao malo i o pjesmi, joj što ne volim kad odmah u prvom stihu nešto zapinje i oku i uhu, „Tako tanani puteni užitci“ doduše ovdje je više vizualni problem dok čitam stih, vidim pjesnika kako s palcom i kažiprstom pokazuje koliko su tanani ti puteni užitci…(otprilike pola milimetra) a onda od jednom problem pa oni žubore, kako žubore kad su tanki…zbrka u glavi, panika, ma jesam dobro sam pročitao „tanki“ i „žubore“. Mogu ja to, tješim se i krećem dalje do gospođinih skuta, čudim se pjesniku što hoće pisati o putenim užitcima a za osobu ženskog spola ne može naći bolju riječ od „gospođa“ , namjerno mu neću reći koliko lijepih riječi postoji osim gospođa, ma neću mu reći i gdje bi mogao upotrijebiti riječ „gospđa“ , tko je ovdje pjesnik on ili ja…Stihovi koji potom slijede nisu ništa manje zanimljivi; „I drže je kao sidro“ , „Prekooceanski brod“ ovaj drugi stih je vjerojatno greška u pisanju, želimo li da bude povezan s prethodnim trebalo bi pisati „Prekooceanskih brodova“…no tek sada dolazi najzanimljivije…trebali bi zamisliti tanane užitke koji su tekući, i koji su debeli i čvrsti poput lanaca na sidrima OGROMNIH brodova…e tko sve ove činjenice može povezati čak i u mašti, trebao bi otići na razgovor kod psihijatra…moj savjet!
Joj, nemojte se ljutiti al stvarno ne mogu dalje…bacit ću samo pogled po stihovima što slijede i izdvojiti neke detalje koji mi se čine zanimljivim; U ritmu slabe volje; joj, joj, e sad znamo da je Poncije Pilat prao ruke radi higijene….joj, joj…za ovu pjesmu mom strpljenju došao je kraj…
Još samo da vas podsjetim kao je dobio za ovu pjesmu dvije petice, biti ću zloban i računati kako si je jednu sam dao, no ona druga me uistinu zabrinjava…ima li on svog obožavatelja koji ga razumije ili mu se netko sažalio…

Nekoliko pjesama preskačem, nisu zanimljive sve do ove „I onda mi dođe“ koja je dobila više petica negoli Avatar Oskara…četiri petice i isto toliko pohvalnih komentara…e tu sigurno vrijedi pročitati pa krenimo u novu avanturu, već sam stekao takav dojam da je čitanje njegovih pjesama prava avantura.
E, moj pjesniče ti sigurno imaš problema s kažiprstom i rukama stalno ih upotrebljavaš u pjesmama a to se može vidjeti iz ovog stiha; „ I onda mi dođe u ovakvim “ naglasak na „ovakvim“ za tu riječ mi treba ili prst ili dvije ruke da bi pokazao o kolikoj se veličini radi, doduše nije baš jasno jer kasnije govoriš o pojmu vremena, kod tebe nije problem isto tako da konflikt ima tri glave, da kiša glavinja, valjda kiša mora glavom glavinjati dok troglava zvijer miruje….kakve su to samo izuzetne slike pune poezije, toliko jake da ih je skoro nemoguće zamisliti, ja to nisam uspio al vjerujem da neki jesu pošto su ti dali tolike petice i komentare…
Ti si pjesnik i vrlo lako možeš napisati i ovakav stih “ Nahrupe kao pčele“ vjerojatno znaš što znači riječ „nahrupe“ kako ne bi znao kada ju koristiš, no za svaki slučaj ako netko ne zna to bi bilo; naglo doći ili ući; banuti, jurnuti, nagrnuti, upasti..nije li bilo bolje upotrijebiti u kontekstu pjesme neku jednostavniju riječ poput ; ko pčele zujati stanu, no ako si htio naglasiti naviranje slasti, ne bi li bilo bolje upotrijebiti neku bujicu, nešto tekuće, bilo što a što je rjeđe od jogurta…i tako po redu stih za stihom i evo nas u trećoj strofi a ona je kao cjelina možda i najzanimljivija u cijeloj pjesmi:
„Život je tako lak
Previše jednostavan da je
smiješna svaka konstatacija“
Nevjerojatno filozofski napisano, ovo će biti teško i objasniti stoga ću malo pojednostaviti stvari, ono spustit ću (ne dubokoumnu) nego visoko-umnu  filozofiju niže na jezik nas običnih ljudi: Ako kažem ovu rečenicu: ….Život je lak i jednostavan….Što sam ja sad napravio nego konstatirao ili utvrdio činjenice kakav je život! …ne znam što je njemu smiješno, a vjerujem da je smiješno, no ne zna on da je meni smješnije ono što je on napisao od onog što je njemu smiješno. Preskačem nekoliko stihova i dolazim do ovih:
„kotači zbilje više nemaju zupce
nego mekano nepce
zamamne jastuke
meke jastuke“
e baš ga krenulo nabrajanje različitih jastuka, evo uključit ću se i ja, poboljšat će to dojam u pjesmi, treba nekad više puta ponoviti, ne kaže se zalud; ponavljanje je majka znanja;
svilene jastuke
šarene jastuke
i na kraju nabrajanja dodaš stih “ mirisno snažne“ važna je tu riječ „snažne“ ta riječ pojačava miris barem za 100-150 puta…
Ne da ima problema ovaj naš pjesnik s kažiprstom i rukama već i strašnih problema sa pridjevima, valjda ih puno zna pa što da ostanu neiskorišteni, zna on i onu poslovicu „ od viška glava ne boli“ možda do sada nije boljela al otkako je on s nama boljet će nas sve više…

Svanulo je novo, tiho mirisno jutro, mirno, da mirisno, miriše na snijeg. Pokušavam kao i pjesnik koristiti malo više pridjeva a posebice volim riječ „mirisno“ . Pogledamo li raznolikost pridjeva lako možemo vidjeti da su pjesme ništa drugo nego jedan prelijepi botanički vrt, široke livade, s mnogo lijepog i mirisnog cvijeća. No bez obzira na veličinu tog vrta lako je pronaći žute jaglace, bijele visibabe, crne leptire, raspjevane slavuje…samo moraš znati što tražiš…U sljedećoj pjesmi pod imenom; Zašto? Potražit ću neke od najljepših cvjetova, evo nekoliko; „glasni šumovi“, „Tamni drumovi“, „Zabijeni kolci“ , Užarene zjenice“…dovoljno je a zanimljivo je da su neki od ovih primjera ujedno i stihovi,…
Poslije ovoga lako se nameće pitanje isto kao i naslov Zašto? Neka na to pitanje odgovaraju oni koji znaju hrvatski jezik, oni koje bi se u ovom našem slučaju zvali botaničari jezika, jer sigurno je da oni više znaju od mene koji samo hodam okolo i berem cvijeće…
U pjesmi pod naslovom; „A kamoli zlo“, želi samo ukazati na jednu čestu pojavu u pjesmama ovog a i drugih autora, ( nije mi utjeha ) vrijedi to i za mene kada sam kao i on pjesnik, jer svaki pjesnik sam sebi mora priznati svoje slabosti, želi il vidjeti te slabosti kod drugih, pa jednostavno reći; svi smo mi isti, a tako različiti!
Inače sam ljevak, ne „levat“ već onaj koji lijevu ruku koristi više negoli desnu, al pošto sam ja poseban kao i uvijek, ja sam ljevak koji piše desnom rukom, našlo bi se još nekih poslova koje radim s desnom rukom a ljevak sam, žlicu koristim s lijevom rukom…
Ja sam ljevak kako kažem pa mi je poznata i ona uzrečica „ koda pišeš lijevom rukom“
E tako naš pjesnik piše ovaj stih“ Opijaju  mene  zavoji prema središtu“ nastavak „Umne mape povijesnih okolnosti“ , „Zadajem si najglasnija pitanja“ , nevjerojatno koliko pjesnici mogu biti domišljati pri korištenju riječi koje znače nešto drugo ili po svojoj prirodi ukazuju na nešto što se u pjesmi ne vidi…moram ovdje spomenuti i riječi koje nam je uputio naš pjesnik, bilo je to neki dan, ta rečenica je u meni upalila onu iskru inspiracije za drugo poglavlje…evo tog dijela u cijelosti…
„ovako,zamolio bih one,(ovaj put Darko) koji čitaju ponekad moje pjesme,a shvaćaju tekst doslovno, neka od riječi prave slike što bi im koristilo i u daljnjem poimanju bilo koje poezije,a i samog života,jer u suprotnom ubijamo poeziju sa riječima,a od riječi nikad poezije bez mašte...“
kraj citata…zapamtite ovo jer jednog dana će to biti primjer u definiciji riječi “glupost“…
u prvi mah pomislio sam da je to neki novi teorem pjesništva, nešto što do sada nisam znao, al nažalost nije…
Ovaj dio teksta i vrijeme koje sam potrošio ne uzalud, završit ću s jednim vrlo zgodnim stihom iz pjesme; „Pjevam i ne mislim“ da dragi moj pjesniče, pjevaš i ne misliš, naravno  vjerujem ti…

studeni 22, 2011
5:52 pm
PiPi

Poezijoljubac
Members
Forum Posts: 554
Member Since:
studeni 18, 2011
sp_UserOfflineSmall Offline

San jednog pjesnika; postati pjesnik! - III
Slavko Kukec – PiPi

Uvod:

I dok me misao i djelo vodi kraju, izgaram u htjenju dosegnuti mudrost što se izdiže nad malim ljudskim životima. Svetcima ostavljam slavu visina i spokoj trenutka za kojim mi još nije čeznuti, ovdje sam između vukova, vuk, ovdje sam između janjadi, janje, niti korak bliže niti korak dalje. Gospodar sam svojih misli, svojih klečanja, pobjeda i poraza.

Poglavlje:  III
Gledati beskraj

Nastavljam svoje putovanje s onu stranu granica ljudske mašte, u beskraj kozmičkih svjetova, unutar duše jedne od naših najplodonosnijih pjesnikinja. Morate priznati i vi koji to niječete da su žene jedna sasvim drugačija vrsta pjesnika.Iskreno se nadam da ćemo na ovom putovanju otkriti barem mali dio onog po čemu su tako drugačije, (posebnije) u odnosu na pjesnike…Njeno kodno ime je ShadowOfSoul, već iz njenog imena da se naslutiti smjer našeg putovanja…Bio sam u nedoumici kako izabrati uratke o kojima mi je ovdje govoriti, sjetimo se u prošlim poglavljima išao sam redom kod jednog pjesnika od početka a kod drugog s kraja popisa, niti u jednom slučaju nisam baš imao sreće da dokučim onu pravu istinsku poeziju, stoga u ovom trećem poglavlju namjera mi je da pokušam slučajnim odabirom objavljenih uradaka. Moram ovdje istaći da sam primijetio kako cijenjena  pjesnikinja osim najnovijih, objavljuje i neke davno napisane uratke.Kao što sam rekao ne prateći redoslijed objavljivanja odabrao sam sljedeći naslov ;“ zatvorenih očiju... u beskraju..“ istina privukao me je datum istaknut u zagradama, nedavno napisano.O njoj s punim poštovanje  govorim kao o pjesnikinji jer mi je na prvom mjestu njena želja a to je da se i ona  sama naziva pjesnikinjom, iako ovdje želim istaći da piše prozne uratke o kojima ću govoriti.

Krečem taman od tamo gdje sam stao, a to je početak proznog uratka naše pjesnikinje; Prva rečenica mnogo obećava ,jer da se naslutiti, (valjda su takve misli i ostalih čitatelja) da će nam ona kroz rečenice koje slijede otkriti kako ona doživljava duhovnost! Nastavljam pun iščekivanja ; „ Zatvorenih očiju, potopljeno u meni izranja i obavija me poput najfinije svile.“ , o kada se ja poslije ove rečenice ne bih pitao; Što je to potopljeno u njoj? Vjerojatno duhovnost,naposljetku takvo je pitanje postavila sama sebi, al ne zna ona da potopljeno u meni može biti i nešto od ovoga; genijalnost, ironičnost, brutalnost, nježnost, i da ne nabrajam što to sve može biti potopljeno u nama, možda ona ne želi biti dovoljno jasna u toj rečenici, znate ono da nas drži u neizvjesnosti, da to bi moglo biti…pitam se ja još nešto? Jeli doista moguće da nisam znao kako duhovnost ima osobinu materijalnih stvari poput uzmimo spomenute svile, ne zaboravimo i pridjev…eto što mi je sudbina, pročitam rečenicu i onda ko malo dijete imam tisuću pitanja bez pravih odgovora. Al dobro napravio sam kompromis između mojih pitanja i odgovora i krenuo dalje; „Iz cvijeta života uvijek otrgnem jednu laticu i bacim je prema zlatnoj zori...“ krenuo dalje, al koda sam opet na početku s još više dilema, cvijet usporediti s životom, mogu ja to isto kao i naša pjesnikinja, vjerujem da to mogu i oni naši pjesnici iz ranijh poglavlja i sve bi bilo lijepo i krasno u tim našim pjesničkim životima da ne moramo biti poznavaoci najtajnijih magija vila i čarobnjaka, jer ako ne poznaješ takve magije kako može iz cvjeta otrgnuti laticu, ili magijom ili izbjegavanjem zakonitosti pravopisa, ja osobno poznam više magiju od pravopisa al to sam ja i na žalost ne mogu reći, mlad sam naučiti ću. Ovdje ću još samo istači riječi „jednu“ i „zlatnoj“, ljutim se na nju što nam nije rekla na koje vremensko razdoblje i koliko često se odnosi to kidanje jedna latica, jer netko bi mogao na dan kidati pet, šest i „baciti ih prema zlatnoj zori“, a u tom djelu nam hoće reći da je u stvari svejedno u kojem smjeru bacaš jer svagdje oko nas je zora, ja osobno volim izabrati lijevu stranu.Sad dolazi ono zanimljivo;
„Mnogi ljudi otkidaju te latice života, bacajući ih prema crnoj pučini samoljublja, srebroljublja, sebeljublja, sveljublja...“, sjetite se pitanja koje si je postavila na samom početku, e to je bila varka, ne želi ona pričati o svojoj duhovnosti već želi kritizirati ljude u kojem smjeru bacaju latice, barem da je bila jasnija pa nam rekla u onom djelu, bacam ih na prag poniznosti, onda bi vjerujem mnogi pa i ja znali gdje ih točno treba bacati. U onom nabrajanju, vjerujem da nije znala još koje ime crne pučine pa se zadovoljila s tih nekoliko…ili misli da je pobrojala sve one bitne a što ustvari nisu duhovnost. Preskačem dio teksta jer nipošto nije zanimljiv i dolazim do ovog djela “ da se bez srca ne može živjeti, bez osjećaja Ljubavi i Života – ne može disati.“ Ovdje pjesnikinja kao slabi poznavalac anatomije pokušava progurati tezu da oni koji ne vole neće moći disati, nije to istina dragi moji za disanje vam trebaju zdrava pluća, ne kao moja jer ja sam strastveni pušač, doduše još me služe pa evo dišem, dišem i uzdišem. „beskraj Svemira“ izdvajam ove riječi da se vidi da ipak putujemo kozmičkim širinama i dubinama. Slijedi bezbroj njenih zapažanja koja su jako slikovita… bla ,bla, bla, …Potom slijedi nešto o njenim shvaćanjima; „ Odavno sam shvatila da ono što leži u meni čeka samo pravi trenutak da povede moj život onim smjerom za koji sam rođena.“ Vjerujem da još i danas ne zna što je to „ono što leži u meni“ ili nam to jednostavno kao pjesnikinja ne može dočarati pa zašto je onda pjesnikinja kad ne zna opisati „ono što leži“, priča nam ona tako o teškim trenutcima u njenom životu, o previranjima unutar duše, o blistavilu srca, o zmijama i drugim nemanima, priča o tome da još nije sigurna što je to „ono“, priča o proljeću, o vremenu, o zavirivanju u svoje maleno srce ne bi li uspjela otkriti što je to „ono“ i dok tako čeka trenutak otkrivanja ipak pušta Boga da je vodi noj namijenjenom putu…Ja se pitam, što će biti kad otkrije „ono“, hoće li tada možda krenuti tim putem?

Ovaj puta izbor mi je bio lak jer odlučih pronaći najstariji datum u naslovu posta, i posrećilo mi se, ipak je pjesnikinja, lako se to utvrdi na prvi pogled jer upravo gledam, stihove, strofe. Razlog radi kojeg sam želio izabrati nešto iz njenih početaka je vrlo jednostavan, da usporedimo ,onda i sada! Čak što više sada ćemo moći usporediti njenu prozu s poezijom, valjda je Fortuna tako htjela…Naslov pjesme je „ 24.12.1978.“ a pjesmu onako na prvi pogled možemo svrstati u kategoriju duhovnih pjesama. Prije no što kažem nešto o samoj pjesmi i njenim stihovima povukao bih usporedbu dojmova ove pjesme i prošlog članka u kojem sam govorio o prozi. Vidjeli smo da danas kroz duhovnost traga za „onim“ i vidjeli smo da je Bog trenutno vodi njenim zabilježenim putovima, a kada se vratimo u njenu mladost i pjesmu iz tog razdoblja, lako možemo vidjeti da u ono vrijeme nije imala vlastito mišljenje o Bogu, već nam vjerno prenosi ono što čuje od drugih, isto tako vjerno prenosi i neke događaje  koji baš i nisu tradicija tog trenutka, možemo li iz svega toga zaključiti da nije u Njega vjerovala. Kako god to sada i nije toliko bitno zato što iz njene današnjice vidimo kako pušta Boga da ju vodi na njenom putu. Što da napišem o samoj pjesmi i njenim stihovima, trenutno nemam neku inspiraciju kako opisati stihove koje čitam, al za utjehu pokušati ću objasniti zašto nije dobro pisati pjesme s temama u koje ne vjeruješ svim srcem i iskreno…prvi stih “ Noćas, kažu ljudi, rodio se Bog,“  uzima taj stih za primjer kako ne razumije temu o kojoj pokušava pisati, doduše nije jasno o kojim ljudima se tu radi al uzmimo da su to ljudi koji vjeruju u Boga ili ljudi-svećenici, ako su ljudi iz jedne ili druge skupine spomenutih grupacija, onda je netočno da u badnjoj noći tamo oko ponoći, ljudi govore „rodio se bog“ već govore  „ slavimo rođenje Isusovo, Gospodina našeg Boga“. No ako ona onda nije znala razliku između ovih navedenih rečenica iskreno se nadam da danas zna u čemu je ogromna razlika. To njezino nepoznavanje bitnih razlika u interpretaciji onoga što ljudi kažu od njezine pjesme napravilo je jedan žalosni pokušaj sastaviti neku duhovnu pjesmu. Navest ću još jedna iskrica koja mi je zasmetala u toj pjesmi, nije jedina al će to biti dovoljno. Nalazi se u ovom stihu „noćas bi srce zalijevali vinom“. Ispričati ću vam jednu vrlo kratku i istinitu priču; Jednom sam se nalio rakijetine ko svinja a kada su me donijeli doma, fotelju sam zalio sadržajem želudca! Mislim da će te iz ovoga lako utvrditi što znači zaliti i naliti, doduše moram priznati da mnogi i prase na ražnju zalijevaju s pivom, što definitivno nije dobro jer je onda kožica jako hrskava i tvrda. Toliko od mene na dan Gospodnji 12. ožujka 2010.

Odabir sljedećeg teksta je bio po naslovu, tražio sam neki naslov koji je onako neobičan, naslov koji privlači, mnogi postupaju isto kao i ja u ovakvim situacijama, vrlo dugačak niz objavljenih članaka i ne preostaje ništa drugo nego tražiti zanimljiv naslov i tako pronađem naslov „mrtva zavist neke druge žene... „ . Zanimljiv iz dva razloga; „ mrtva zavist“ i „ neke druge“, idemo sad vidjeti ima li smisla to što je ona napisala jer u prvom dijelu, ako ga razumijemo i ako pokušamo shvatiti što bi to značilo proizlazi da bi to bilo nešto pozitivno jer spomenuta žena u naslovu je shvatila da zavist nije dobra ljudska osbina, blago njoj kad više nije zavidna. Drugi dio neću ovdje komentirati. Prva rečenica i odmah u startu rđava, a glasi; „Sjedim na Zemlji, milijarde godina starijoj od mene i sneno motrim sudbinu kako me mimoilazi, dok s trga dopiru slabi zvuci ljudskog govora.“ Opisati ću ono što vidim i kako to doživljavam. Naša pjesnikinja je toliko velika,ogromna, divovska pa ima tur dovoljno velik da može sjediti na Zemlji, običavam i ja ponekad sjediti na lopti! O mimoilaženju sudbine neću govoriti nego o sjedenju na Zemlji a s trga čuje neki govor, e sad me zanima gdje je taj trg ako ona sjedi na Zemlji možda na Marsu, al ako je na Marsu kako ljudi tamo mogu pričati kad znamo da ih nema! Ne, ne, ne, vjerojatno je u pitanju samo pravopis i ona je mislila al nije napisala da sjedi na zemlji, bilo bi manje sumnje da je napisala „sipkoj Zemlji“ onda bi odmah znali da je pravopisna greška. Nadalje imao koje kakve „kerefeke“ s očima to neću komentirati nego idem na onaj dio gdje se spominje mrtva zavist; „Mrtva zavist druge žene pokušavala je oduzeti čistoj duši vedar pogled, ali u bijelom snu se ipak događaju moja i tvoja ljubav zajedno.“ Nevjerojatno me živcira  „druge“ al ne samo to već cijela ova rečenica, ne mogu pronaći smisao, pročitao sam nekoliko puta tekst do kraja, ništa! Žao mi je što će to ostati misterija. Evo još nekoliko iskrica iz teksta,koje na kraju krajeva prave toliku zbrku da se ništa ne može shvatiti; …mrtva zavist pokušava oduzeti duši pogled…u bijelom snu se događa moja i tvoja ljubav zajedno …nevjerojatna je, i više od toga… pa što će joj to zajedno,
Kaže; „ zastala sam pod sjevernim suncem“ a već u drugoj rečenici se pita „Imam li to sjeverno sunce iznad sebe“ . Vrijeme je da ovu temu prekinem jer postajem nervozan radi svoje nemoći da objasniti sve ove kaotične pokušaje pisanja.

Odabir nove teme je bio malo teži otvorio sam nekoliko objavljenih proznih uradaka i onako bez pameti ih na brzake pročitao tek toliko da vidim hoće li mi nešto upaliti znate onu iskricu inspiracije i ako je iskrica izostala odlučio sam se za ovaj naslov „u hladnoj noći kristalne polovice Mjeseca „ Ispod objavljenog teksta imamo sliku punog mjeseca u svoj svojoj ljepoti onako u plavičastom tonu. Istina da ne ide s naslovom,valjda nije nigdje našla sliku na kojoj imamo ( pola Mjeseca). Da ne objašnjavam evo stručnog objašnjenja s interneta što je to pola Mjeseca ; „ U slijedećih sedam dana Mjesec postupno dolazi u položaj u kojem ga u odnosu na Sunce vidimo pod pravim kutom i tada vidimo osvjetljenu desnu polovicu, jer je tom stranom okrenut prema Suncu i to je tzv. prva četvrt.“ Pokušat ću u njezinom tekstu otkriti zašto je pola mjeseca bitno, po mom sudu nije uopće bitno, mogao je biti i pun mjesec i mlađak, i zadnja četvrt, ako je to točno onda je moglo u tekstu stajati samo kristalni Mjesec!
Kada je pisala tu prozu vjerojatno je Mjesec bio u fazi prve četvrti,odnosno vidjelo se samo pola Mjeseca, al kada je objavljivala tu pjesmu i pronašla sliku punog mjeseca nije li mogla izbrisati riječ „polovice“ i što se tiče naslova i slike bilo bi ok!Ostatak tekst je za mene ista muka kao i u opisu prethodne proze. Sve što sam pročitao a priznajem to je maleni dio (10-15 uradaka) njenog stvaralaštva, meni je na istu šemu koju bi u kratko nazvao; duhovno-kozmička lutanja na baršunastim krilima u kojima se mnogo puta jednostavno izgubi.

San jednog pjesnika; postati pjesnik!

Poglavlje IV

Pozdrav jednookom đeku!!

I dok je on tako gledao moj (mEil), praveći se da je (NE zainteresiran), gledao je i gledao tražeći, želeći i biti trn u mom oku nije vidjeti mogao balvan u svom. Inspiracija mi je pjesma Vidim(A.) od morphesa15. U toj pjesmi mnogo toga vidi, no mogao je kad već tol`ko vidi, vidjeti da mu jedno oko ne vidi dobro, vjerojatno desno jer ispred jednog vidim je vidio da treba zarez a ispred drugog vidim (vjerojatno mu to desno oko nije za gledanje, njim možda samo namiguje curama dok im čita poeziju) nije vidio da mu fali zarez. Doduše ja sam polupismen pa o tome ne mogu suditi, dakako tako polupismen ne trebam vjerovati ni rječniku kada u njemu piše da je DAH – nešto što živa bića izdišu.
Vidim ja da on vidi al u toj svojoj maniji možda gleda previše, bojim se da bi ga mogao uhvatiti kakav propuh što mu struji po glavi, pa će mu stradati i to jedno oko…onda će morati obrisati spomenutu pjesmu jer glupo je imati pjesmu u kojoj sve vidiš a čorav si!

P.S. Pošto on ima žarku želju da mu ja čitam pjesme, kako bih mu ukazao što je to a što nije poezija u njegovim pjesmama ja ću to i napraviti, nisam zlopamtilo kao on, dakako kad ukloni te nedostatke onda će se moći ovdje na portalu hvalisati kako ne piše samo pjesme, već da je to više od pjesme, poezija.

A da bih mu pokazao što je poezija a što pjesma, vrlo je lako pokazati u posljednje objavljenoj njegovoj pjesmi:

Tihokras

Žalosno je što google ne zna koja je to riječ, jedini mogući izbor linka za ovu riječ je Webstilus.net, pogodite kamo vodi taj link…
Ajd dobro mislim google je englez, šta oni znaju, idem ja vidjeti u rječnik naš domaći i što sam mogao naći da znači riječ „Tihokras“  ništa, e sad sam već zabrinut, ne zna englez, ne zna hrvat…e, ostalo mi još provjeriti kod jednog balkanca iz Donje Motičine možda on zna, samo se nadam da mi neće reći kako je to ime neke krave il neki Uzbekistanski naziv za šišmiša (koji vidi a ne vidi).
Što se tiče poezije ne moram daleko odmah prvi drugi stih koji glasi:

Primi pokojnikovu ruku,
Jablana umrlu granu.

Ovo je primjer pjesme, onako iskreno osrednje pjesme, i to je ok, čovjek se trudi, nije baš da ga se treba hvaliti il mu dati orden, al nije ni za baciti (mislim on, previše se koprca).
Ne vrijedi sad držati monolog o tim stihovima, već vrijedi od tih stihova napraviti poeziju, moram napomenuti u njegovim pjesmama a i inače u pjesmama mnogih pjesnika, (mislim i na sebe!!!!) lako je od pjesme napraviti poeziju…
A to se radi na sljedeći način: lociraš „glupu“ riječ koja pjesmu čini pjesmom i zamijeniš ih sasvim običnom riječju i to je to!!
U ovom njegovom primjeru glupa riječ je „umrlu“ a sasvim obična riječ je „usahlu“.
Naravno ne može to svako, za to je potrebno biti pjesnik a ne misliti da si pjesnik, doduše ponekad je potrebno pogledati i u rječnik, (samo blesave je to sramota).
Naravno ovo je samo primjer, da bi se od ove „liste dnevnih zabilješki“ koju svi mi zovemo pjesmom učinila prava poezija treba malo više izmjena, no o tome u nekom drugom članku…

San jednog pjesnika; postati pjesnik!

Poglavlje IV

Reci mi to nježno!

Već dugo me muči pitanje na koji nemam odgovor: Kako nekome ( ovaj puta pjesnikinji Mariji) reći osjećajno i nježno, draga moja to nije poezija to su gluposti! A da bih potkrijepio tvrdnje kako to ne znam reći i kako je to nemoguće navodim sljedeće stihove koje je ona zapisala u svoju podeblju pjesmaricu, naravno ne treba je radi tih pokušaja osuđivati, možda treba imati obzira da su nazovi pjesnici jako razdražljivi što se iz dana u dan i vidi, a stihovi glase:

Kao led kad u ustima mojim
ostavi trag,
u trenu jednom,
bio si drag.

Nema potrebe citirati cijelu pjesmu jer već u ovoj strofi ima materijala za cijeli esej o tome što to nije poezija.
Evo pokušat ću što obazrivije mogu i najnježnije što mogu reći, upravo ono što ona ne želi ćuti.

Usporedbe radi usporedbu ću dati, želiš li dočarati nešto meko i nježno(sve je u ovom članku nježno) možeš napisati sljedeće stihove:

Bila si topla i meka
poput stine moga zavičaja.

E sad da obrazložim ovu nadnaravnu poeziju, JA veliki pjesnik u ovim stihovima htio sam dočarati da mi je ona bila vrlo bliska (osjećam njenu toplinu) a nježnost njene kože sam dočarao s riječju „meka“, i sve je ovo nježno umiljato i meko, ma pravo pjesnički rečeno. No to mi nije bilo dovoljno ipak sam ja pjesnik mogu ja dodati još neku usporedbu da pojačam dojam( pritisak) pa pišem usporedbu „poput stine moga zavičaja“. Znate za onaj izraz; volim te rodna grudo, najviše na svijetu“ e, na taj sam izraz mislio i samo ga malo promijenio, jer gruda mi baš ne odgovara, ovdje oko mene su same stine, krš i golet, al što ćeš kad volim svoj rodni kraj najviše na svijetu, pošto je to tako htio sam dočarati da i nju toliko volim najviše na svijetu…
Usporedbe radi usporedio sam što se usporedit u poredbi moralo…nadam se da shvaćate kako mi je ona bila bliska i koliko sam je volio. Isto tako se nadam da upravo radi te moje ljubavi prema njoj koju sam vam opisao, (a vjerujte mi da sam se ovaj puta trudio napisati ove stihove, inače oni sami iz mene izviru, ja samo uzmem olovčicu i to je to pjesma je tu), zaslužujem da me nazivate pjesnikom.

Ne znam ima li sad smisla da se vratim na Marijine stihove, jer njeni stihovi su tako slični mojima, mislio sam reći moji su stihovi tako slični njenima da bi obrazloženje bilo skoro pa jednako.
Vjerujem da će se netko javiti, neki dobričina a ne ego-pjesnik i da će za ove njene stihove napisati nježnije obrazloženje od ovog mog nježnog obrazloženja, a pisat će sigurno ovo:

Najdraža moja pjesnikinjo, pjesma ti je jednostavno fenomenalna, naprosto sam se pronašao u njoj, volim čitati tvoju poeziju,  no ova pjesma bi bila malo remek djelo da si samo umjesto riječi „led“ napisala „sladoled“, nemoj mi zamjeriti ovu sitnu primjedbu, i znaj da jedva čekam tvoje nove uratke, osmijeh ti ostavlja tvoj obožavatelj!

Sad razmišljam, ma moguće je biti nježniji od mog nježnog komentiranja tuđih stihova, al bi onda morao biti kao većina na ovom portalu…ali kroz sva ta prenemaganja i obzirnost ja bi se osjećao glupo, isplati li se to? Vjerujem da, DA jer onda bih i ja za svoje stihove dobio tako nježne i mile komentare koji mi definitivno nedostaju i za kojima žudim.

prosinac 18, 2011
11:33 pm
PiPi

Poezijoljubac
Members
Forum Posts: 554
Member Since:
studeni 18, 2011
sp_UserOfflineSmall Offline

'Pjesnicima' i pjesnicima
                       (Josip Skejo, 18. prosinac 2011 u 22:36)

"Kao što je glazba počivala na 'skladnim' ljestvicama, i ta glazba bila je kao stolac s četiri noge - pa dođe Wagner i izbije joj jednu nogu, ali on i dalje ostade stajati (jest, malo nestabilan, ali ostade!). Onda u svom sjaju zasja Schoenbergov udarac koji izbije još jednu nogu i stolac pade kao da nikad stajao nije. Sonet je glazba, što sagradi Petrarca, Shakespeare je malo kuckao po nogama bez negog velikog utjecaja, pa dođe Baudelaire i izbije jednu nogu, a drugu nogu izbiju Lorca i Neruda koje ne zovemo tiranima, zovemo ih reformatorima, novim oblikom kvalitete, klanjamo im se (iako neki kažu da ih proklinjemo). Ponavljam, klanjamo im se!" (esej: "Pade, -da- je li uopće stajao?)

Mogao bih se danas napisati nastavak Sartreove 'Mučnine' ili pak napraviti drugi dodatak Baudelairovoj slavnoj zbirci 'Cvjetovi zla', zaista je dovoljno ogorčenja da se još puno napiše, bez ikakvog novog stila, da se opet nastavi sva ona slavna ljepota ružnoga jer nije li pravi čar pjesnika da i najružniji motiv bude estetski dotjeran. Je li ovo još jedan esej u kojem će bit slavljenjo rušenje soneta, hoće li opet biti oblaćena rima (kojom i sam pišem), hoće li biti oblaćena metrika? Neće! Kritike se toliko skupilo da nije problem napisati ponovno prozni uradak jednako vrijedan poetskom.

Dajte nešto novo! Pišite nešto neviđeno! Sablažnjavajte čitatelja, a čitatelj nek želi čitati još, neka ga sablazan tjera da ide dalje, da čita pjesmu za pjesmom, da postane ovisan. O da ne može od pjesme skinuti pogled - i da ju čita dvaput, triput, stoput - a bez da mu je jasno. Manifest poezije u novo doba! Manifest!

Sjećate li se ponovno tog moga Baudelairea koji mi se stalno vrti po djelima (kao da ih želi sebi prisvojiti)? Naravno da se sjećate, ne zaboravlja se tako lako dvostruki kralj. Sad se sigurno pitate zašto ga nazivam dvostrukim kraljem pa ću iznijeti kratko objašnjenje. Prvotno bio je kralj forme kojemu nitko u njegovo vrijeme nije bio ravan, savršen spoj parnasovca i simbolista, a u isto vrijeme i larpurlartist. E u tom larpurlartizmu dostigao je najveću slavu - ona teškoća riječi (jednostavno mu se pjesme ne daju naučiti napamet kao naprimijer Verlainove, Lorcine ili Cesarićeve), a opet, usudim se reći- savršenstvo stiha. Držao je do forme više nego do teme - i to je bila ona gornja krajnost u poeziji, kada umjetnost postaje sama sebi svrhom. Ponavljam, larpurlartizam! Onda napiše 'Spleen Parisa' u kojem ode u sasvim drugu krajnost - ne da je osobodio stih rime, stanke, metrike, nego se usudio čak osloboditi pjesmu stiha i u svijet je unio male pjesme u prozi koje su mu donijele još jedno prijestolje. Kralj poezije i proze! Nisu ga zbog toga proklinjali, slavili su ga jer je uveo nešto novo.

Ti pjesniče pišeš pjesmu koja je sramota poezije. Ne znam zašto sam te u prethodnoj rečenici uopće pjesnikom nazvao, a niti zašto sam to tvoje 'djelo' nazvao pjesmom. Kako se usudiš uopće objavljivati, kako se ne sakriješ u mračni kutak i plačeš jer nisi dobio dar pisanja. Zar nikad nisi pročitao pjesmu? Da, ako TO svoje smatraš pjesmom, onda sigurno ni pjesme pročitao nisi. Samo me zanima kako u istoj rečenici za TO i za djelo jednog poetskog velikana (nebitno kojega) možeš reći pjesma? Zar to nije toliko licemjerno, egoistično i hulnički prema samoj poeziji?
U svijetu u kojem objavljuje svatko i za svoje NEŠTO svatko govori da je pisanje, zaista mi dođe da napišem roman veličine Sartreovog i nazovem ga 'Mučnina'. Muka mi je svojih uradaka koji neovisno o meni bježe na papir, a muka mi je i tvojih uradaka jer bodu uši kao da slušam violinski koncert u kojem svaka violina ima jednu jedinu živu i to jednaku, ili je možda za usporedbu bolje dati da je tvoj uradak kao da na klavijaturu baciš kamen - eto, tago zvuči tvoj kvaziverz.

Upoznao sam čovjeka čiju poeziju nikad nisam kritizirao, a u njegovim kritikama sam uživao i s pouzdanošću mogu reći da postoje ljudi koji se smiju usuditi svoja djela nazvati pjesmama. Isti mi je u razgovoru rekao da ne mogu sve opravdavati u 'pjesmama' na što sam mu odgovorio da znam dati kritiku, ali ne želim. Neki su uratci prelili moju čašu strpljenja, upravo onu istu čašu u koju točim inspiraciju. Razlika je u tome što inspiraciju točim polako i strpljivo, a ti si mi ulio bijes tako da se čaša prevrnula i dobio si ovaj takozvani esej.
 
Mrzim mrziti, a mrzim, priznajem, i voljeti. Netko mi je povezao godine s gnjevom kojim pišem - pa mi pade Jesenjin na pamet, ili pak Rimbaud ('Alkemija slova' ili bih ja to čak nazvao 'Alkemija poezije'). Rimbaud! Uključio je u poeziju potpuno nepoetsko, no znao je što radi i napravio je to do kraja. Samozvani pjesnici, samozvani spisatelji, postidite se velikana i prestanite pisati, kad li će čovječja ruka shvatiti čemu služi? Kad će čovjek shvatiti što je korist. Besmislenost pisanja - prepustimo ju onima kojima ne preostaje ništa drugo. Koliko god da je besmislen svaki vaš uradak toliko je besmislena i svaka riječ koju sam ovdje napisao, besmislena u tom smislu da je mučna za čitanje. A vjerujte, od vašeg je već mnogima muka!

Objavljeno na facebook - Josip Skejo:

jedan od komentara:

Slavko Kukec PiPi... Veliki pozdrav, sada ne samo pjesniku već i " esejisti " ... nadasve pohvale za temu kao i za svoja razmišljanja o poeziji danas....Znaš ponekad mi se čini da je to borba s vjetrenjačama; postoje naime, ako ne znaš, pjesnici-vjetrenjače, njihov vjetar je inspiracija a njihova srca su žrvanj koji melje poeziju...Veliki osmijeh ti ostavljam za ovaj poučni esej o poeziji danas!

Josip Skejo: Njihova srca su žrvanj koji melje poeziju…

siječanj 6, 2012
9:30 pm
PiPi

Poezijoljubac
Members
Forum Posts: 554
Member Since:
studeni 18, 2011
sp_UserOfflineSmall Offline

Dok se ovdje vode neshvatljiva prepucavanja oko toga tko je luđi ili pametniji, tko je što…dok se ovdje ne vode rasprave o stihovima…negdje van očiju ove javnosti, dešava se jedno novo pjesničko prijateljstvo…

Upravo na ovom portalu nedavno se pojavio wizardking, mladi pjesnik, i ovo je priča o njemu, ovo je priča o meni, o tome da ne žalim što sam bezbroj puta pretrpio razne uvrede, upravo radi takvih malobrojnih pjesnika kao što je on:

WIZARDKING

Student filozofskog fakulteta, negdje u Srbiji (podaci su mi poznati). Javio se na mail, sasvim svjestan svoje poetičnosti i htijenja, pisao sam i o njegovim sonetima, dakako da nisu bili dobri, no bio je spreman prihvatiti sugestije, bio je spreman surađivati…
„Danas“ je bogatiji, ne samo s znanjem, bogatiji je s još jednim prijateljstvom, bogatiji je u stjecanju iskustva s kritikama i njihovim djelovanjem kada je u pitanju pozitivan razbor jednog pjesnika koji je spreman i željan novih znanja i otkrića.
S velikom sigurnošću mogu reći da će se kada je on u pitanju vrlo skoro vidjeti njegov poetski napredak. Poslije tisuća „loših“ kritika malo je pjesnika pokazalo ovakvu odlučnost da prihvati moje komentare koji uvijek jesu istinska želja da pjesma bude protkana poezijom a ne glupostima, naposljetku pjesma je i uvijek će biti poredak riječi.
Ne žalim što među vama imam stotinu neprijateljski raspoloženih pjesnika, kada sam kao nagradu za svoj „kritički“ rad dobio samo jednog prijatelja pjesnika.

Osmijeh vam ostavljam….PiPi

Forum Timezone: Europe/Zagreb

Most Users Ever Online: 44

Currently Online:
5 Guest(s)

Currently Browsing this Page:
1 Guest(s)

Top Posters:

PiPi: 554

marija: 526

skorpijaj: 360

shadea: 339

songfordead: 240

duško lj.: 239

Member Stats:

Guest Posters: 9

Members: 3459

Moderators: 0

Admins: 1

Forum Stats:

Groups: 7

Forums: 27

Topics: 253

Posts: 4206

Newest Members:

Analise Liebestraum, Munevera Sutovic, Andjela, ivanaa, NinaR, patricia

Administrators: admin: 43