Evo, primjerice, nečega na što sam naletio danas i ostao bez riječi. Laskam si da sam natprosječni poznavatelj Branka Miljkovića i uvijek rado ističem tu influencu. Međutim, ovo njegovo pismo mi je apsolutno otkriće koje mi je razjasnilo brojne nedoumice vezane uz njegov opus. Imao sam divnu sreću upoznati ljude koji su se družili s njime, saznao predivne detalje njegovih zagrebačkih dana, ali ovo što želim podijeliti je neizgovorivo otkriće za mene. Da ne dužim:

Dragi prijatelju,

ne znam zašto, ali želim da ti objasnim suštinu svog poraza od koga se nikada više neću oporaviti. Prije svega moraš znati da moja nesreća nije puki ljubavni jad. Ili, točnije rečeno, jeste to, ako se ta moja ljubav shvati kao eros u spinozističkom smislu. Ta Žena nije bila tek moja ljubavnica. Ona je bila prva i osnovna potreba mog duha. Ona je bila i moja duhovna zaštita i zaklon. Ona je bila za mene zaštitni omotač od metafizičke studeni. Bez Nje ja sam potpuno i direktno izložen kosmičkoj besmislici i noći. Moja usamljenost je sada apsolutna. Za mene ne postoji oblast čistog važenja i pjevanja. Sad moje pjesme traže moju glavu. Više nema tko da me sa njima pomiri. To je samo Ona znala. A nije znala da zna. Pored nje najopasnije misli pretvararale su se u divne i bezazlene metafore. Sada je sve to podivljalo i bjesomučno kidiše na mene. Kada bih samo mogao pobjeći od onoga što sam rekao! Živim u užasnom strahu. Bojim se da govorim, da pišem. Svaka me riječ može ubiti. Ja sam najveći dio svojih pjesama napisao prije nego sam Nju zavolio, ali tek sa Njom ja sam postao pjesnik, to jest onaj koji nije ugrožen onim o čemu pjeva, koji ima jedan povlašten položaj u odnosu na ono što kazuje. Sada moja poezija gubi svaku vrijednost i izvrgava se u mog najžešćeg neprijatelja. Možda bih ja postao pravi pjesnik da je ta divna Žena ostala kraj mene. Ovako ja sam onaj što se igrao vatrom i izgorio. Poraz ne može biti pobjeda ma koliko veliki bio. Izgubivši nju ja sam izgubio i svoju snagu, i svoj dar. Ja više ne umijem pisati. Ostala je samo nesreća od koje se ništa drugo ne može napraviti osim nove nesreće.
Sjećaš li se, dragi prijatelju, da sam ja napisao stih “Jedan nesretan čovjek ne može biti pjesnik”. Tek sada vidim koliko je to točno. Ja ću pokušati da živim i dalje, mada sam više mrtav od svih mrtvaca zajedno. Ali ova užasna patnja je posljednji ostatak onoga što je u meni ljudsko. Ako nju nadživim ne očekujte od mene ništa dobro. Ali ja ne vjerujem da ću je nadživjeti.

Želi ti sve najbolje Branko

P.S
Ako želiš da mi pišeš, piši mi o Njoj. Bilo šta. Ne u vezi sa mnom. Šta jede, kako spava, da li ima nazeb itd.; ti sve to možeš znati. Svaka sitnica koja se na Nju odnosi za mene je od neprocjenjive vrijednosti. Ako prestanem da mislim o njoj počet ću da mislim o smrti.
Ponoć je. Doviđenja.
Branko
Bjankinijeva 11
Zagreb

Branko Miljković

RUBIKON

Metamorfoza.

Preobražaj.

Dvije riječi koje su mi u istoznačnici bljesnule odrazom zaoblačenog sunca u staklu Euromasta. Suhozvučne, obje. A opet, podruguju mi se svakim novim korakom. Naizmjence. Poput poderanih cipela zamorenih cestom pred njima. Malim koracima, malim koracima, ponavljam mantru. Nezaustavljive su. Sijevaju. Svijetle. Blješte nebom Rotterdama koje, eto, zamalo dodirujem vrškom prstiju u polusvjesnoj želji da zaustavim precesiju, poništim afele i perihele, ismijem Kopernika, Galilea, Newtona, Einsteina, Hawkinga… i da padnem ničice pred singularnost svih sinkroniciteta koji su me doveli do dvije riječi.

Metamorfoza.

Preobražaj.

Gledam Njezin korak.
Tiha je.

I skriva osmijeh.

Gotovo da gleda kroz mene.

I uvjeren sam da osjeća oba zvuka i da jasno čuje moj strah u udahnutom Camelu.

Koliko me je puta gledala u tuđim očima? Mirisala me u dodiru nečijih prstiju na Njezinim usnama? Koliko sam puta bio kiša na Njezinom obrazu? Izmaglica nakon prepijene čaše Chimaya? Nečujna škripa parketa kojim pleše… pleše… pleše?

Gledam Maas.

I vidim Rubikon.

Dovukao sam za sobom milijardu i tristosedamdeset i jedan milijun sekundi i stavio ih na dlan Ženi koju jedva poznajem, s dječačkom tlapnjom da će se pretopiti u stijenke Njezine linije srca, postati sediment, gradivo nekog novog Chichen-Itze, Palenquea, Teotihuacana ili pak kamenčić samo Njezine Mesa Verde skrivene u zavijutku do linije života, ispran oblutak bezvučnih riječi. Ma što ja to zamišljam? Da sam Quezatcoatl stigao niotkuda rasipajući sveznanje, grleći svijet, jašući na morskoj pjeni?!? Kokopelli koji svira svoje spirale stvaranja samo da bi gledao Njezin ples?!? Što ja Nju mogu naučiti? Zaboga, stojim nad rijekom i ne znam želim li je prijeći, zagrliti, pljunuti, pljusnuti, viknuti, zagrepsti, šutnuti, pomilovati, okrenuti joj leđa, otići, ostati, nestati, prestati…

Šutim.
U odrazu u Njezinim sunčanim naočalama.

Metamorfoza.

Preobražaj.

Svjetlopis Vermeerove Djevojke s bisernom naušnicom u pokretu Njezinih ramena, dok mi u ruci podrhtava nevidljiva alabasterna kocka svih mojih nepočina. Kuglica sunca u kutu Njezinih usana. Dvije geometrije poteza kista narušene mojim pogled uljeza. Možda je Ona ta koja će mi napokon oprostiti sve neizgovorene riječi? Drskost da stojim pokraj Nje i udišem curl activator s Njezine kose, Njezin parfem, Njezinu bliskost?

Sve sam svjesniji kvarka koji nedostaje. Njoj. Meni. Svjetlosnim bićima tek nadošlima iz polumraka svojih stvarnosti, ispruženih ruku i zamagljeno skupljenih vjeđa pred bljeskom vlastitosti, novojastva zatečenog pojavnošću do sad nepoznate fizike, savršenog fluida lebdećih gluona predodređenih za raspršenje svemirom. Nasmiješenim svemirom milijardi života. Njezinih. Mojih. Jasno ga vidim kako nastaje u prostoru između udaha i izdaha, u tom međudašju koje se postvaruje u lanenu prekrivku spremnu za kaotični odskok kocke.

Nemam druge vojske do svojih atoma pred rijekom koja se iscerila svom mojom poviješću. Iskesila se nezapočetim pismima, nedovršenim rečenicama, glazbom bez refrena. Smeđe se valja, izaziva, stenje, izvija se siva, pa padne u oker i zaroni crno. Tek kao nagovještaj savezništva, kiša. Zakratko. Mazno.

Njezina ruka obuhvaća moju.

A Rotterdam rastvara svoje nebo nad beskrajem luke. Slučajni čimbenik boje u sedmoluku duge iznad Hotela New York.

Pokušavam natočiti Duvel. Onako kako Ona voli. Izravno. Snažno. Bez međutka pjene. Za trenutak se gledamo očima potpunih stranaca koji se mutno prisjećaju davne epizode, zaboravljenih imena, mjesta, s prešućenom psovkom upućenom trenutku koji nam ne dopušta podsjetnik na naše poznanstvo. Drevno poznanstvo bića koja su jednom bila jedno. Sričemo svoje historije sporim gutljajima, plavkastim fragmentima dima cigarete, pogledima žamora oko nas. Svakim izgovorenim glasom brojim pjege na Njezinom licu, uspomene smijeha oko očiju, slijedim linije maskare, pulsiram širenjem Njezinih zjenica. A riječi plešu… plešu… plešu… Spojenih torza, prepletenih prstiju u ugodnoj toplini dlana, zadrhtaju neplaniranog dodira bedara, u plahom lahoru kralješnicom, kapljom koja odnosi sublimat treptaja niz vrat, s usnom na madežu…

Metamorfoza.

Preobražaj.

Njezin odraz drijema u prozoru noćnoga vlaka, u točki koja udaljenim krijesnicama gradova spaja zakrivljenje planete s vječnošću. Pleše i u snu. Grudi joj prate ritam kojeg još ne čujem, ali slutim u prigušenim pragovima željeznice. Ona zna gdje je naša postaja i zna kada treba sići. Gledam ju i sanjam da ovo putovanje ne prestaje. Da ubrzava. Brže i brže. Još brže. Da prestižem svjetlost i savijam vrijeme u Escherov Slap, pa tada neka teče, tada neka mi iscrtava bore Moebiusovom vrpcom! Tada neka me poziva na izlaz četrdeset i dva, neka tada najavi let četiri stotine pedeset i jedan! Ne prekosutra…

Ne prekosutra…

U sobi rasvijetljenoj neprozirom neba kroz odmaknutu zavjesu, Ona me, prestravljeno raspršenog crvenim platnom posteljine, prisjeća zagrljaja. Njezina kosa na mom obrazu ispisuje dvije riječi u samo meni vidljiv tatoo, tajnu poruku koja postaje jutarnjom molitvom, večernicom svakog novog dana. Bezglasno izgovaram laudu svim svojim prolomima, povodnju dobrog zla što me razorio i doplavio ovdje, na obale Njezine sjene, i dopustio da lutam usnut. Slomljen. Nov.

Na nebu iznad grada, jedna zvijezda.
Daleka.
Ugasla, možda.

Rubikon.

Daleko.

Iza mojih leđa.