[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Obala… Duga i tmurna, pijesak hladan, a obzor nijem
I figura sjetna… No nit’ slutit nije mogla
Da šapat vjetra i pjesma valova poruku nose,
Da svjetlost sja tamo gdje prije nit’ vidjet mog’o nije.

Ta poruka bijaše njen tih glas, mekan i nježan,
Pjesmom izazovnom valovima bujnim nošen
Te laganom pjenom poput pera lebdećeg,
Trncima kratkim mu tijelom poruku preniješe.

Siva noć sad izlazećim suncem počinje polagano gorjeti,
A iz mora modrog strastveno izlazi lik anđela,
Omotana u prozirnu svilu s vijencem na glavi,
Ubrzo vraća boju i radost tihoj obali.

Niz dugu kosu kapljice vode zaigrano se slijevaju,
Odražavajući u potpunosti njen jedinstven sjaj
I Igrajući se njenim toplim usnama,
Do grudi bujnih gdje sasvim nestaju.

Figura već sretna pita se da’l stvarno sanja,
Jer obzor sad prekriše njene oči smeđe,
Čak ni najljepši snovi takvi nikada nisu,
Gdje je ljepota njena krajnje neusporediva.

I anđeo figuri ruku pruži i tijelima se spoje,
U njegovim očima mekan je miris ljubavi.
On joj rukom svojom bedro mije
I ljubeći je po čitavom tijelu na trenutak zastaje
Te joj tiho šapne: „Volim Te!“

Autor mariod

Rođen 27.9.1990. student treće godine medicine i pišem pjesme u slobodno vrijeme :)

Ova objava ima 3 komentara

Odgovori

Subscribe without commenting