[Ukupno:2    Prosječno:5/5]

Prelazim preko ceste i opet idem naprijed, sad je to već neka strana četvrta, jer ovdje ulice nisu ravne i jednolike. Svaka ima svoje prepoznatljivo ulegnuće, rub ili neku kuću po kojoj je taj dio grada poznat. Zato zamičem iza jedne od tih elegatno oronulih kuća, koja me privukla svojom prastarom fasadom. Tamo pak nema ničeg, osim vlažnog polumraka, i vidim da me sada sve vodi u slijepu ulicu. Ili čak u nečije dvorište. A dvorišta su uvijek tajanstvena. U njima se svašta događa. Ovo je „moje“ bilo ograđeno gustom žicom, a to je nesavladiva prepreka. Znači da bih se morao okrenuti i vratiti natrag, što mi se doima potpuno smušenim. Kad sam došao do ograde, neki čovjek u zrelijim godinama, kaže: Tamo vam nema ništa. Morate se vratiti natrag. Znam da nema ništa, ali ipak tu ne završava svijet, kažem ja njemu na odlasku. Ima i tamo svijeta, kaže on, ali vam se ne bi svidio. Kao da mi se ovo ostalo sviđa, kažem ja, više samom sebi nego njemu. No, on se zainatio i krenuo za mnom. Mogu li pomoći, kaže jedini čovjek s kojim sam danas uspostavio kakvu-takvu komunikaciju. Tražim se…, kažem ja. Na to čovjek u ozbiljnim godinama zastane i htjede nešto reći, ali ja sam se već okrenu i pošao desno.

Odmah sam se pokajao jer je to bila uzbrdica, pa sam naglo ubrzao korak. Počeo sam gotovo trčati, kao da bježim. Zato sam skrenuo lijevo i hodao tridesetak metara, pa se spustio na glavnu ulicu, sve do tržnice. Tamo sam kupio jeftino prhko pecivo i odmah počeo jesti. Prodavačica je bila mlada i lijepa žena od svojih trideset i nešto godina. Htio sam još nešto kupiti samo da mogu biti bar neko vrijeme u njenoj blizini. Jeo sam taj svoj doručak i gledao je zbunjeno. Znao sam da to neće upaliti, pa sam odustao i opet pošao naprijed, ostavio iza sebe nekoliko kioska i štandova, i sišao niz stepenice na rivu. Tamo je bilo puno šetača i galebova, isto tako šetača. Nitko me od njih nije prepoznao, pa sam mogao poći dalje, sve do parka. Bio je to zapravo nekakav mali bezlični perivoj sa starom zapuštenom fontanom, a baš sam se poveselio da ću čuti zvuk vode i uživati u njenom sjetnom klokotanju. Izašao sam razočaran iz parka na trg koji ovdje zovu Rudina. Bio je to mali prostor okružen velikim ulaznim vratima i neobaroknim balkonima. Sjeo sam na klupu i razmišljao što dalje. Ne da mi se putovati, ne da mi se sjediti, dakle, trebao bih ponovno krenuti, bilo gdje.

Sada sam pustio da me ulice same vode, ali ovdje ulice često ne vode nikuda i sasvim su uske i prazne. Obuze me neka vlaga i umor. Zakucao sam na vrata u jednom portunu. Ne znam zašto. Pokucam još jednom, nitko se ne odaziva. Negdje iza vrata čuje se mukla jeka udarca i dolazi natrag k meni poput izgubljenog vala. Zato sam počeo hodati unatrag i gledati stvari koje ostavljam iza sebe. Sve dok nisam došao do četiri kantuna. Naslonio sam se na jednog od njih i gledao prolaznike. Gotovo nitko ne gleda oko sebe, mora da su to sve zaposleni građani. Njih ne zanima prostor, kao mene. Ušao sam zato u jednu prodavaonicu i kupio cipele. One stare sam ponio sa sobom kao neku uspomenu na prevaljeni put. Zatim sam pojeo sladoled i završio na kavi. Ne snalazim se u prostoru, to je sada već očito. Neobično mršav i pomalo nametljiv konobar s dugom  bradom poslužuje kavu i primjećuje kako sam u zadnji čas sjeo u hlad. Ali sunce je još uvijek bilo jako. Udaralo je nemilosrdno u moje nespretne noge. Od umora, topline i kave zaspao sam na stolici. Probudi me onaj isti konobar koji je pun dosjetki, i za razliku od svih drugih konobara kao da uživa u tom poslu: Šjor, malo ste ubili oko, an? Neka, neka, samo vi guštajte! Eee, kažem, ja, a ko neće na ovoj lipoti. Negoooo, samo vi….. kaže on, odlazeći po novu narudžbu. Nakon toga došao je i Šime. Tek sada sam se sjetio da smo se sinoć čuli i rekli, gotovo zakleli, kako ćemo danas sjesti za stol i dogovoriti se nešto o nečem vrlo važnom. Tu više nisam imao šanse za bilo što, jer čovjek je pun ideja, zamisli i projekata i sipa ih iz rukava. Ja sam naručio kavu i konjak, koji sam ispijao dobrih pola sata. Jer za to vrijeme je Šime pričao, a ja sam uglavnom odobravao sve što je rekao. Nakon dogovora o dogovoru sjeo sam u auto, natočio 200 litara benzina i krenuo u nepoznatom pravcu. Sve dok me noge nose, odnosno dok ne nestane goriva.

Sada sam mogao ići samo ravno, što me pomalo zbunjivalo. A ako skrenem, izgubit ću se. Ipak sam skrenuo u jedno malo ribarsko naselje, kako zovu danas mjesta uz more koja se uglavnom bave turizmom, i još ponečim. Tu sam dočekao večer na klupi, tik uz more. Kako mi se zadrijemalo, legao sam, pokrio se novinama i čekao valjda nekakvo čudo koje će se zbiti upravo ove noći. Sve je to od konjaka, pomislih, kada sam se probudio, zbunjen i mamuran, negdje pred zoru. Taman je bila završila sezona i u mjestu nije bilo ni žive duše. Svi su otišli na skijanje. Osim staraca koji su brali grožđe i masline. Pa ja nemam što ovdje tražiti. Bilo je već pomalo hladno, zato sam se vratio u auto i upalio grijanje. I krenuo naprijed, pa lijevo. Vratio sam se kući nešto prije osam. Nitko me nije tražio. Kupaonica pa kuhinja i onda buljenje u zid. Već danima ne spavam, jedino me vani hvata drijemež. Osjetio sam tada da ovo više nema smisla i zapalio cigaretu. Pa još jednu. Zatim sam u mislima ponovio cijeli prošli dan i nastavio pušiti. Shvatio sam tada da zapravo ne mogu nigdje i da je ovo moj posljednji zavičaj. Krug se zatvorio i iz njega nema izlaska. Sutra mogu poći u neki drugi grad i ponoviti isto. Ovaj put ću uzeti gitaru i svirati, ko bosi prosjak na po pusta puta. Svirat ću i zaraditi za marendu. To me na tren ohrabrilo, pa sam u sebi počeo praviti playlistu. Legao sam i pustio misli da me vode glazbenim vodama. Samo naprijed. Ali, kako sam već opisao zamišljeni krug, nije pomogla ni glazba, mogao sam se jedino baciti kroz prozor ili se vinuti do zvijezda. Tako sam bez ičijeg znanja i pristanka napustio Zemlju, i to na vrlo jednostavan način. U par crta: Najprije sam meditirao, pa malo-pomalo i levitirao, a onda se penjao sve više i došao gotovo do prvih zvijezda. Strah me bilo dolje pogledati. Uplašio sam se od te neopisive ljepote. Nešto me nosilo sve dalje i dalje od rodne grude, ali nisam znao što. Bilo je tamno i morala je biti neka tvar. I tada sam otkrio tamnu tvar, ali o tome ni do danas nisam nikome rekao ni riječi. Tek tada sam shvatio, da ću nošen tom dark tvari ili dark energy, što li je već, odlutati predaleko i da je to čista ludost, ali, već je bilo kasno. Izvadio sam mobitel i panično pozvao taksi, nalik onom iz Petog elementa. Srećom, taksi je došao za desetak minuta. Već potpuno iscrpljen rekao sam vozaču da me hitno prebaci na Hitnu. Učinio je to bez ikakvog pogovora. Zato sam mu dao dobru napojnicu.

Na Hitnoj nije bilo doktora. Cijela je ekipa bila na terenu, gdje su zbrinjavali nastradale u teškoj prometnoj nesreći. Ostao sam čekati i čekati i dalje se ničega ne sjećam. Kad sam otvorio oči na bijelom zelenom stolu, rekli su mi da sam došao u zadnji tren. Pao sam u neku vrstu kome i proveo pet minuta u stanju kliničke smrti. Jeste li vidjeli Isusa, pitala me ozbiljno jedna mlada i zgodna sestra. Da, rekoh. Sreo sam ga na kraju tunela, hoću reći u jednoj slijepoj ulici, koja je isto tako neka vrsta tunela. Tada sam se sjetio čovjeka koji mi je htio pomoći, ali ne bih rekao da je nalikovao Kristu. Što vam je rekao, pitao je sada doktor. Da tamo nema nikoga, i da ću se morati vratiti. I vratio sam se, kažem sav sretan. Imali ste sreće. Drugi put ne izlazite vani bez kaputa, sve je bijelo i zima je. Pijte puno tekućine. Dali smo vam injekciju koja će vas malo opustiti i držati budnim. Javite se sutra svom liječniku. Sada mogu ići, rekoh. Pridignite se polako. Liječnik i sestra me pridrže dok nisam stao na svoje noge. Možete hodati? Mogu, ali samo naprijed, tako imam osjećaj da sam uvijek u prednosti. Čuvajte se tramvaja, reče doktor u šali. Kakvi tramvaji, upravo idem na brod. A tako, onda sretan put i mirno more. Hvala, rekao sam i pošao do trajekta koji je taman otplovio.

Gledao sam za njim sve dok nije zašao iza rta svetih Kuzme i Damjana. To su bili ovdašnji svjetioničari; na toj hridi žive kao pustinjaci, od pamtivijeka. Mahnuo sam brodu, pa onda i njima. Oni, sveti Kuzma i Damjan, su nešto gestikulirali i vikali, ali ih nisam dobro ni vidio, a kamoli išta razumio. Ali, učinilo mi se kao da su me na nešto htjeli upozoriti, ili možda čak nekoga navijestiti. Drugi trajekt mi se nije dalo čekati, jer moram na dug put, a nisam ništa jeo od jučer. Zatim sam krenuo, ne znam po koji put i kamo, ali sasvim nečujno i vrlo, vrlo polako. Jedva da sam se micao. Na taj sam se način htio osvetiti vremenu koje me nije štedilo. Negdje na kraju pristaništa pao sam na neke vreće pune uvozne slame i tako ostao ležati. Sve do Sudnjeg dana. Na sam Sudnji dan ispred mene je stao onaj isti gospodin koji me sreo iza trošne kuće s dostojanstveno oronulom fasadom. Sada je bio u bijelom odijelu. Izgledao je neobično elegantno, ali pomalo fluidno. Jesus Christ! Rekoh iznenađeno i malčice uplašeno. Uhvatio me tada ispod ruke, čvrsto, taj čovjek u bijelom odijelu, a opet nekako mekano i sigurno, i poveo u botanički vrt. Tamo smo se na svježem zraku do sita napričali. Primijetio sam ipak da nije platio kartu na ulazu. Ili su se prevarili da ga ne vide, ili je opet izveo nekakav trik. Je li ovo raj, upitao sam. Kako se uzme, kaže on onim svojim tihim baršunastim glasom uz zagonetni osmijeh, koji ni do dana dašnjeg nisam uspio odgonetnuti.  A ni taj Sudnji dan! Mora da je to bila generalna proba ili nešto slično. Uglavnom, otada se više nismo vidjeli.

Autor drgligora

Rođen u Pagu. Završio Filozofski fakultet u Zadru. Doktorirao na Filolozofskom fakultetu u Zagrebu. Poslodavac HRT.

Ova objava ima 1 komentar

  1. Dragane svaka čast na tekstu,moram priznati da sam toliko uživala i uživila se u priču da sam se već vidjela kako istražujem s tobom željno iščekujući što dalje 🙂 lp!

Odgovori

Subscribe without commenting