[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

 

U pregibima prostranstva,

urokom konačne masnoće,

obnovljeni tobogani hibridne tinte pršte  kao kroz tobogane slane žutoće,

tebe posljednje žene u svemirskom grotlu.

Hrle na porube pejzaža moje oči opijati,

tvoja bedra rodilišta elektromagnetnih obilja,

kopači čuđenja sa mnoštvom plijena otsplavariše niz rijeke žmaraca.

Kvarcne meduze mi lebde u prozirnim pozama,

kroz naplave nijemosti plešu kroz moždinu,

poput valcera tvojih dojki na bini viđenog dekoltea,

bune me špriceri emocija, čineći mi se gangsterima, tim dilerima  prijeko potrebnog mi kisika.

Ciklusi strasti rotiraju svoj žrvanj,

meljući mi povezane pripadnosti dok mirisi šutnje truse nabreklo tlo uzbuđenog planeta,

vrutci obmane cure kroz pukotine planetarnih zazora.

Šta mi to činiš ženo ?

 

Razmaknute povezanosti kao vrline opreza podrugljivom srodnošću sa imenicama mineralnog srebra, vađenog iz tvojih kostiju kroz mrve znoja,

prolivene u zanosu zapuštenih pobuda.

Kroz brzojave opčinjenosti,

skupa s emigracijama neopreznih mjerila dolaziš neumoljiva u međuprostor moje nespremnosti kroz bore nadiru zabodene sile tvoje upornosti,

punktiraš sveprisutno čuđenje,

znao sam da ćeš doći.

Armirane mreže žigovanog tkiva hvataju dušu moju,

škrtošću popratnih osmijeha bivam izručen na nemilost tvojih vlažnih opni,

putuj moje samopouzdanje.

Mentalna čudovišta tvrde da su potstanari u mojemu rasutom tijelu,

igrokazi tvojih udova se roje poput meteora u kruni međunožja

tvog zvjezdanog eha.

Razdoblje krivotvorene ljubavi je iza nas,

brojčanik popušta i pokazuje svoju utrobu prepunu pokušaja pomame pale u bezdan vremena.

Ne ide nam dušo.

 

Čvorišta elektrona vidjeh kroz depiliranu prizmu tvojeg IN,

ti znaš sve krojače kuloara, sve dizejnere hirova,

fiksna si veličina.

Geometrije vedrine me obuzmu,

uhvate u krug propelerskog bubnja i poput sužnja vode ispred kotla, tebi na sud.

Dok mjesečeve parcele ugošćuju virtuoze punktiranog mrijesta,

u spektru promatrača identificiram bukteće divljenje.

Imenujem izbaždareni opstanak upitnim,

neću izdržati teret tvoje spolnosti,

ženo, vladarico tame, boginjo svijetla.

Pod krinkom dobroćudne sperme,

šunjam se oko tvojih utora,

zureći kroz rešetke tvojih upornih gaćica,

tih medenjaka sladostrasti,

ispalih iz nemara nekog divovskog bića što jedno jedino

posjeduje šifre humanog jebanja.

 

Matične svojstvenosti tvojih paradoksa me dotiču,

nemoćnim čine gaseći krijes moje strasti,

ti ćeš me ubiti,

sahraniti kao mumiju u sarkofag tvojega tijela,

tumarati pothodnicima onoga svijeta,

stopama mojim nadjenuti ime ljubavi.

Volio sam te ženo.

Ližem tvoje ludilo, ne plašim se izvjesnosti,

psihijatri su dobri ljudi,

daju nam kuhani mozak mezu prve klase,

pohovane organe za reprodukciju (da se izrazim medicinski-kurtoazno),

a u suštini se radi o kurcu.

 

Došli su po mene,

moram poći,

zbogom voljena ženo,

zbogom za narednih dvadesetak proljeća.

Moram poći.

Posted by Gladijator

This article has 1 comment

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting