[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Noć je izdahnula,

posljednjim trzajem na svijet donijela novorođeni dan,

te slike su postale već izgubljeni plegijati moje zbiljnosti

u čije tkivo sam položio toliko prisega da crveni žamrci srama ovladaju obrazima pri samoj pomisli na tu nesmotrenost.

Ganut sam zbijenošću prostorne raskoši,

neplanskim rupama u budžetu dosjetljivog srca,

hvatam nastojanje izbalansiranih kajanja koja nastojim pretočiti u ornamentičke simbole mojeg banalnog postanka.

Obnovljene razmake refleksnog koda tvojih stisnutih nogu,

vidim kao mrežaste crte pravokuta zbijenog u među prostor bedranih kostiju,

tebe, one iste pojave što izranja iz pregiba mojih poluosnovanih fobija.

Dok su čudovišta smrti množila moju drskost sa faktorom galaktičkog smoga,

izračunavajući duljinu crte na dlanu,

tu refleksiju života.

Smijao sam se posljednjim notama šaulinskog gonga,

vezan u čvor lotusovog sazvježđa.

Žigovan urotom patološke vjere u tvoje dobročinstvo,

skrušeno ti predajem mač eutanazije u tvoje osuđene ruke,

vapaj za pomoć lišavanja već je ucurio u tvoja plava crijeva,

čija se pravednost tetura niz obronke istinoljublja.

 

Ave boginjo velikog uma,

u ruke se tvoje predaje duša moja,

u noge se tvoje pohranjuje tijelo moje,

u vonj mošusne topline tvojeg posljednjeg klimakterija.

Balzamiraj nas,

spremi na put reinkarniranih udova,

udahni nam sokove mrsne sluzi,

punjene pore nek ti kliču;

Ave boginjo velikog uma.

 

Kada me oplođena budeš nijekati,

pred zborom milosrdnih anđela,

sjeti se mojih hramova,

nečitkih zapisa koje ti posvetih.

Sjeti se mojih dosjetljivih leukocita koji nađoše put kroz lavirinte tvoje mrjesti.

Ave boginjo,

odlazim ti ja.

 

 

Autor Gladijator

Odgovori

Subscribe without commenting