[Ukupno:1    Prosječno:5/5]

Jutros je poginuo jedan pas. Već standardni tijek događaja. Odgovorni ga nije držao na lajni, već je pas slobodno šetao. Izletio je pred vozačicu Peugeota 206 metalik plave boje, koja ga nije uočila prijevremeno.

Nikada ne spavam širom otvorena prozora. No večeras jesam. Dala sam si oduška nakon noći provedene u šatoru, trzaja pod slijetanjem kukaca i preživljavanja osina uboda. Sve je to prirodno.
Osjećala sam se jačom, hrabrijom, te sam pomislila kako se neću uplašiti ni jednog insekta koji bi noćas mogao pronaći utočište u mojoj malenoj sobi. Rekoh, ‘ko ga jebe, osjećajte se kao kod kuće.

Tako jaka konkuriram Aresu dok ležim u krevetu s pogledom od 45° na nebo i proživljavam ponovno avanturu doživljenu u ova dva dana. Neuspjelo stopiranje, dug hod brzim cestama, uvala, stara kuća, tuđe priče, suton, zora, šator, vino, vatra, krijesnice, smijeh, suze, upoznavanje, upoznavanje, prebolijevanje, tišina..
S osmijehom tonući u san, moje tijelo naglo obuzme jeza. Uzrok: zvuk s ulice nalik lizanju lanaca od pod, nalik masovnim tenkovima i vukućim smrdljivim gumenim potplatima. Nikada nisam čula takvo što. Skočila sam i pogledala niz tri kata na ulicu, no nisam uočila objekt znatiželje. Utihnulo je.

U trenutcima straha ili kakve prijetnje, obično u ljudi proradi amigdala koja nas tjera na afektivnu reakciju kao obranu, brži odgovor. U mom je slučaju moždanu koru okupirala misao o potencijalnom zlostavljaču koji mi je dugo vremena bio nadomak ruke, koji se nalazi upravo sada u tom masovnom tenku i odlučio je bombardirati moju sobu. Gledam ga kako ispija limenku piva i škripi zubima: „žanješ gdje nisi sijala i kupiš gdje nisi vijala.. žanješ gdje nisi sijala i kupiš gdje nisi vijala.. žanješ gdje.. nisi sijala.. kupiš.. nisi vijala..žanješ..ža..“, naciljao me. BUM

(Kakve doskočice, poskočice)

Gledam u nebo i smišljam svoj ostatak života. Moram otići, svakako moram boraviti u samoći, jer tek onda čovjek uvidi svoju hrabrost. Ili slabost, na kojoj će poraditi.To mu je u krajnjem slučaju dužnost. Jer ljude realno nije briga što si TI slab, što TEBI tonu sve lađe i što nemaš sreće ni sa čim. Uvidjela sam to nedavno. No nastavak ovome – emocionalno inteligentne osobe vrijedne TVOGA vremena i truda, vječnog uloga u prijateljstvo i davanje, umijeće prihvaćanja.. su oni kojih nije briga što si sreće krotak, već što misliš da to jesi. Doista: poželi i stvaraj.

Ovaj tekst nastaje u trenutcima stvarnosne manipulativnosti glasnih sitnih duša. I sudbine pregažena psa.

NE DA MI SE

Ne da mi se
Biti dio mase, monotono se muvati po danu
Konzumerizam doručkovati, ručati i večerati
Diviti se praznim stvarima
Oglupiti

Ne da mi se
Biti dio reda
Gledati u istu točku
Nadati se istim stvarima kao i pajdo ispred
Gnječiti prste i moliti za kartu do Međugorja viška
Osjećati se tromo u raspravi s Ocem
Nemoćno se pokoravati tuđim ideologijama

Ne da mi se
Biti dio sistema
Raditi za velike novce
Od ponedjeljka do petka, od 8-16
Voditi organiziran život
I nestati u rokovniku

Ne da mi se
Odlaziti na mise da ugodim roditeljima
Ganjati novu liniju da ugodim muškarcima
Disati kao dama, jesti pristojno
Znati što je blush i highlighter
Lakirati nokte bez da pređem njegove granice
Obrijati se barem jednom bez krvi
Ugušiti se u pravilima i normama modernoga društva

Ne da mi se
Slušati što se danas sluša
Plesati kako se danas pleše
Ljubiti kako se danas ljubi
Bez ljubavi

Ne da mi se

Dosta mi je malih Pavelića
Dosta mi je malih Mihailovića
Dosta mi je malih Titića, Hitlerića, Staljinića, Todorića, Hrvatića, Srbića, Crvenih zvezdića, BBBića, Blitvarića, pizdi materinića, pogaženih psića…

Jutros je dakle pogažen jedan pas u ulici Drage Gervaisa. Kako ljudski nagon nalaže: idi i vidi – tako sam i ja otišla vidjeti. Zapravo sam imala namjeru kupiti bon- BONBON (kako bih mogla imati internet i ne biti odsječena od aktualnih crnih kronika i vijesti iz kulture), no zastati koju minutu i tužno zuriti u ljudske ljuske bilo je moralno prihvatljivo, stoga ostajem.

Pomislila sam, zašto su se morali svađati? Njihova svađa me probudila, očaj Odgovornog. Urlik, bijes, tuga. Je li to bio kao posljednji ispraćaj njegovog druga ili zahtijevanje pozornosti uličnih prolaznika? Danas je to sjećanje.. DAN POBJEDE.. čije pobjede? Takva šteta za isprane glave..za ubačene ideje.. za nepotrebnim zlom. Možda je i njega to koštalo manjka pozornosti.. možda je zaokupilo vozačicu Peugeota 206 metalik plave boje.. Ha, što je danas sigurno?

Ostavila sam ondje oči nekoliko trenutaka, a zatim otišla u obližnji Market.

Nisam osjetila ni sjete za nastalom situacijom.. izgleda da gubim osjet? Možda atavizam ispunjava moju sadašnjost vraćajući me u fazu predaka za ispunjenjem isključivo fizičke potrebe i napokon umirući s vjerom u male stvari? ..poput zagrljaja oraha i lutanja Livadama, ležanja na sijenu.. Možda su reinkarnacija i karma stvorile još jednu beznačajnu lutalicu ovog modernističkog doba. Biti starijim znači biti mudrijim.. ako predugo srastaš uz korov, korov i postaješ. Biti korovom znači biti smetnjom, no ravnodušnost nije smetnja, već u neku ruku blagoslov.. „U jednu ruku da u jednu ne“.. Zašto ruka?

U svakom slučaju..
pas je poginuo,
hitna je došla,
otrovni komentari ostaju u zraku,
bon nije kupljen,
ravnodušnost plovi površinom moždane kore.

Što li će me probuditi sutra?

Posted by MaatWerthernine

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting