[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Slušajući razbuktali plamen tišine u sebi koja me zvaše da krenem u dubine vlastitog postojanja, u magli svoje duše vidjeh žarki plamen života koji još uvjek titra, skriven, čekajući da se pomirim sa njim, da nestanem i postanem samo praška na dlanu sveopće istine.

Stojim tako, daleko od pogleda ljudi, na rubu provalije, na mjestu gdje sam nekada gradio i sanjao svoj svijet ljubavi, sreće, vlastite i slatke utopije za koju sam mislio da nikada neće nestati. A sada je nema. Ostale  su samo ruševine od nekadašnjeg hrama beskrajnog zadovoljstva, koje je postalo samo puka iluzija. Zašto se uvijek povlačim u ljušturu, u opasanu tvrđavu, neprobojno zdanje kome niko ne može prići. Samo sjećanja i mašta nalaze prolaz kroz debele zidine skučenog budžaka, vlastitog zatvora u meni. I kada pokušam da sam  pronađem izlaz, svjetlo ne mogu da vidim. Ostajem  u mraku i mrtvilu koje me okružuje, čekajući, nadajući se da će beskrajna tišina progovoriti, da će se  praznina ispuniti nadom koja vodi u nestanak ili izbavljenje. I bilo je tako do večeras, dok mi tiha melodija noći na uho duše  nije šapnula mehlem riječi. Da li je ova provalilja pred nogama zaista moj nestanak, ili ona vodi u novi život, bolji od ovog sadašnjeg?

Nikad ne možeš biti siguran da nećeš doći u ovakvu ili sličnu situaciju, ma koliko bio siguran da si se visoko uspeo na životnom putu, poskliznut ćeš se i pasti udarajući glavom o svaku stepenicu za koju si mislio da je pređena. Vratit ćeš se ponovo tamo gdje ne želiš da budeš, a opet ne možeš ili ne želiš da nađeš izlaz jer si se već navikao na tamu i prazninu koja tinja u tebi, baš kao i ja. Želio se izbaviti iz ovog prolaznog svijeta  koji će nestati baš kao i kap rose na ružinoj latici. Želio bih da odem negdje tamo gdje ću svaki čas ispijati šerbe sreće neprolazne. Osjećam da ću izgorjeti u ovom trenu ne znajući ništa o sebi., ni ko sam ni gdje idem. Znam, dug i težak je put spoznaje. Moja zarobljena ptica,  želi ovog trena da se vine, da poleti, da pobjegne iz kafeza tijela ka ponoru, ili vječnosti.

I sve što čujem šapat je hudi : gdje su ti suze, pitam te

Gdje su ti suze, kad tako ti trebaju?

 

Autor Adem Garić

Ova objava ima 17 komentara

  1. “Nikad ne možeš biti siguran da nećeš doći u ovakvu ili sličnu situaciju, ma koliko bio siguran da si se visoko uspeo na životnom putu, poskliznut ćeš se i pasti udarajući glavom o svaku stepenicu za koju si mislio da je pređena. ”

    Lijepo.Sviđa mi se.POZZZ 🙂

  2. Eh Ademe…što bih se ja mogla raspisati sad na ovaj tvoj predivan uradak pun proživljenih i poznatih osjećaja.A vjerujem da nisam i jedina…
    Ali napisat ću samo – fantastično ispisan Život i njegovi ponori!
    “Gdje su ti suze, kad tako ti trebaju?”…predivan kraj!
    Lijep, topao osmjeh ti ostavljam i želim nedjelju daleko vedriju od ovih stihova!:))

  3. ‘Da li je ova provalija pred nogama zaista moj nestanak, ili ona vodi u novi život, bolji od ovog sadašnjeg?’

    Ne dozvoli da sve ostane samo na postavljenom pitanju jer naše vrijeme je ograničeno …

    Tekst budi snažne emocije i uzima čitatelja pod svoje – to sam željela reći prije no što se zapetljam 🙂

    Ademg, užitak je čitati tvoje ispisane misli …

    Veliki pozdrav !

    • pokušavam da odgajam misao, kao djete, 🙂 drago mi je da je neko primjetio da je zrelija 🙂 a nadam se da će biti i više nego sada, hvala draga dragice. pozdrav!

  4. Ostale su samo ruševine
    Ademg, napisao si odličnu lirsku crticu. Teška je, težak je njen osjećaj, ali čovjek mora prihvaćati. Razmišljanja nekad nikud ne vode. Samo do ruba te tvoje provalije koja nekada i nema stube kojim bi se kotrljao. Padaš direktno. Osjećaj si lako prenio na čitatelja, stil je fin, jasan, tečan, nema suvišnoga. čestitam. Veliki pozdrav!:)

Odgovori

Subscribe without commenting