[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Maglovito hadno jutro uvlači,
Svoje studene ruke ispod džempera,
Što si mi jednom davno isplela,
Boju višnje omiljenu utkala,
U vez toplinu stavila,
Da me grije i čuva od uroka.

Dobro se sjećam dana tog,
Dobro se sjećam poljupca tvog,
I one male suze što si u oku skrila,
Smiješkom u radost svila,
Da ne bih vidio bol u oku tvom,
Da ne bih ostao jer si znala,
Da moram krenut stazom tom,
I da zbog tebe odustanem nisi htjela,
Mada si to želila…

I ako sam sve to znao,u očima ti prepoznao,
Ipak sam krenuo stazom neizvjesnog,
Jako dugom iscrpljujućom sa saznanjem,
Da se neću vrati domu tvom,
Hitrim i hladnim korakom iza ćoška zamakao,
Nisam se osvrtao samo sam išao,
Vođen ambicijom svjetovnog i slušao,
Srce razumom zamijenio i prestao,
Da mislim na ono iza što je ostalo,
Iako si me volila…

Znam ja sam kriv što si plakala,
Al’ kriva si i ti što si se nadala,
Kad si znala ko sam ja,
Da dišem ne za mi već za ja,
Da sam kao kiša jesenja,
Osvježavajuća na tren,tmurna i zavodljiva,
Magična na tren,ružna i nepredvidiva,
Koja dođe i ode bez sjećanja.

Znam ja sam kriv što si snila,
Al’ kriva si i ti što si me ljubila,
Kad si znala ko sam ja,
Da dišem ne za mi već za ja,
Da sam kao planinski vjetar,
Prodirem duboko oštrinom svojom,
I uzburkavam sve nježnom rukom,
Slatkošću svoje strasti i gorkošću u isti mah,
Nečujno i lagano uzimam ti s usana slatkih dah,
I odlazim u noć u nepovrat.

Ostavljajući surove riječi-ne plači,
Odagnaj negru i sreća će te taći,
Doći će neko mnogo bolji nego ja,
Koji će znati da ti vrati u oči sjaj,
Koji će s tobom ostati,sutra jedno postati,
A ne kao ja iza prvog ćoška nestati.

Maglovito hladno jutro odlazi,
Vidim Sunce,iza smoga šunja se,izlazi,
Neki se prolaznici smiju a neki tuguju,
A ja još uvijek nosim onaj džemper,
Što si mi jednom davno isplela,
Boju višnje omiljenu utkala,
U vez toplinu stavila,
Da me grije i mazi dok nisi tu.

Ova objava ima 4 komentara

Odgovori

Subscribe without commenting