[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
U blijedilu i sumaglici gledam daleko,
vidim sve što nalazi se iza toga;
ne vjerujem, ali vidim: obala je prijeko,
sve u meni, sve unutar Boga.

“Koga tražiš?”, upita me zvonki glas,
sada se još više takvom pitanju ja čudim.
Zar ja ištem paprat ili brezu, njezin tanak stas,
zar ja nisam očigledna ili opet ludim

kada ne zna onaj što me pita?
Priznajem da povrh svega tražim još i tebe
jer mi srce oholosti, duša nezašita,
još mi pluća onaj tamjan grebe.

Odgovaram glasno: “Isusa iz Nazareta,
Onog što me zove i sad na me čeka,
blagoslov mi On i sudbina Mu kleta;
iza mene ostala je neka rijeka.”

“Nisam te zvao, ti me želiš koristiti
da ti lakše bude gdje ne smiješ doći;
sama si odabrala sve te staze slistiti,
mada znam da tvoj sam svake noći,

svakog svetog jutra i blaženog dana.
Još si ovdje, još ti nije dosta,
zoveš svete da te vode preko mora slana,
znam da čekaš nepozvana gosta.”

Lijepo li je, dragi Prijatelju, u samoći
čekati na ljudsko biće, samo ono jedno,
jedino mi koje neće tuda proći,
jedino mi koje mi je bilo vrijedno.

“Gospodin moj, moj Bog u svemu!”,
klanjam se, poklekujem u žrtvi slatkoj:
“To sam htjela, da se svidim njemu,
i da slatko čeznem svakoj uri kratkoj,

da umjesto njega Tvoje zovem Ime
i da patim tiho, često za tu ljubav višu;
da Te obradujem i pohvalim time
i da darujem ti takvo srce u kojemu dvoje dišu.”
‎nedjelja, ‎2. ‎srpnja ‎2017 11:52:58

Odgovori

Subscribe without commenting