[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Dva se susreću lica,
dvije se isprepliću sjene.
Promatram kako,
ruke bez mog nadzora pišu,
usta izgovaraju potisnute riječi.
Noge me razdvajaju,
svaka svome putu bježi.
To je samo trenutak,
tješim se.
I on će proći.
I nestati će
i ostati će, u isto vrijeme,
onaj zbog kojeg se
od susreta do susreta
od uzbuđenja ježim.
Onaj što je učinio
da se moje lice
neprestano smiješi.
I nestati će
i ostati će, zauvijek,
onaj koji je
svojim postojanjem
spojio dvije predaleke obale u meni
i dopustio mi da po njemu
s jednog kraja na drugi prijeđem.
Onaj koji je
predvidivo bezličan dan
pretvorio u poseban.
To je samo trenutak,
ponavljam si.
I on će proći.
Osjećam kako
nemir podrhtava na postelji mira,
kako se svitanje u sutonu rađa.
Dvije se isprepliću sjene,
dva se sudaraju svijeta,
u meni.

Posted by Robin

This article has 3 comments

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting