[Ukupno:3    Prosječno:5/5]
Navika mi je da proizvodim buku

O kako te misli jako tuku

 

Sami gradovi su proizvod toga

Odoh malo u šumu gdje je tišina i sloga

 

Sada jasnije čujem sav taj nered i kaos

Dođe mi da se spakiram i preselim u Laos

 

Nema to nekoga smisla jer

Moram povesti i samoga sebe, čini se kao da život nije fer

 

Dužan sam dužnosti dužiti

Da bih mogao životu služiti

 

Ali bitno je sjetiti se iznova svaki dan

Otići u postelju na vrijeme po slatki san

 

To je hvala što reći ću sebi

A ako bude još malo sreće,

prije nego što zaspem

dati ću jedan poljubac tebi

Autor Kristjan

Ova objava ima 4 komentara

  1. Da, “slatka, zanimljiva pjesmica…” kako veli plavo_sunce. Dodao bih: priča o tome kako se stiže od buke do poljupca… a čovjek, siroti metafizičar, mora povesti i samoga sebe kroz sve to… Jer, filozofski, zaista je život neka vrsta dužnosti. Pozdrav od Milenka!

Odgovori

Subscribe without commenting