[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Imaj katkad dušu zlatne lune
što noću ljubi zelen bor u gori
sve što jednom živi, umire i trune
ali trag nek’ zato zlatnim sjajem gori.

Da l’ ponekad sumnjaš, čovječe, u sebe
nemoj biti drugo nego sokol sa visine
ta živ si, zdrav si, svemir pun je tebe
i ti sam si dio uzvišene mjesečine.

Tvojim putem od trnja i ruža
hodat će i drugi slični tebi samom
svjetlo budi što niz dol se pruža
zvijezde sjaj što likuje nad tamom.

U srcu tvome orao nek’ leti
neka njegov krik nadjača
sve ružno što u grud ti sleti
i nek’ tamo gine usred svoga plača.

Da l’ ponekad sumnjaš, čovječe, u sebe
nemoj biti drugo nego sama stijena
val što katkad zao udara u tebe
neka pjenom klone usred svojih mijena.

U oku tvome vječni neka gori krijes
gordost tvojih koraka neka rosa mije
prezira pun pogledaj na lijes
i u sebi kaži, dostojan me nije.

O, imaj katkad dušu zlatne lune
što noću ljubi pramen kose drag
sve što živi, umire i trune
neka zlatom sja iza tebe trag.

Autor Jim Corbet

između pameti i ludila postoji mali skriveni put,njime hodaju oni koji pišu stihove.

Ova objava ima 1 komentar

Odgovori

Subscribe without commenting